PAMETNI ZNAJU čemu služi burza

Hrvatsko privatizacijsko klupko dodatno se zapetljalo. Većina misli da je plan za raspeljavanje u rukama državne revizije, policije, državnoga odvjetništva i sudova, a on je zapravo negdje drugdje: u glavama. Neki su ljudi prije deset i više godina vjerovali da se privatizacija može izvesti mimo organiziranih burzi, uz čvrstu centraliziranu kontrolu državne institucije (HFP-a) i bez bitne uloge neovisnih i dobro ustrojenih regulacijskih institucija, kao što je Komisija za vrijednosne papire (koja je počela djelovati tek 1996. godine).

Vrijeme je pokazalo da je takvo uvjeravanje bilo pogrešno. Kompanije koje su privatizirane plasmanom dionica na burzu (Pliva, ZABA) danas su stabilne kompanije s kvalitetnim investitorima bez većih privatizacijskih repova. S druge strane, mnoge centralistički provedene privatizacije završile su konfliktno, uz mnogo sumnji i u pravnoj magli na čije se raščišćavanje danas troše milijuni kuna poreznih obveznika financiranjem revizija, inspekcija, odvjetnika i sudova.

Kada se neka takva, iole značajnija privatizacijska epizoda pokuša privesti kraju, dogodi se Sunčani Hvar ili Liburnija. Prošlost izbije na površinu, trenutačno suklabljena interesi oko kompanije eskaliraju, vade se sva raspoloživa oružja, irritirana javnost reagira burno tražeći pravdu, a Vlada se (ova, kao i sve prošle) ne snalazi. Bez jasne vizije i odnosa prema privatizaciji i razvoju tržišta kapitala pokušava se snaći od slučaja i često to ne radi na vjerodostojan način.

Pouka je jasna: privatizacija plasmanom dionica na organizirano tržište kapitala superiornja je metoda privatizacije koja prilagaja kompanije na transparentno poslovanje, širi grupu potencijalnih investitora i olakšava prikupljanje novog kapitala za nove poslovne potvrde. Kompaniji omogućava veći manevarski prostor za optimizaciju omjera kapitala i duga u strukturi izvora financiranja. Državi (starom vlasniku) maksimizira se prihod od privatizacije. Građanima se na taj način omogućava participacija u mogućem gospodarskom uspjehu kompanije.

Oni koji ulažu štednju u mirovinske i investicijske fondove posredno sudjeluju ne samo u podjeli dividendi nego, još i važnije, u rastu vrijednosti kompanija. Slijedi važna izvedenica ove pouke: što nije u samoj privatizaciji, nego upravo u razvoju tržišta kapitala. Njegova važnost znatno nadilazi važnost same privatizacije.

O razvoju tržišta kapitala mnogo se govorilo u prvoj polovici 90-ih. Potom su priče utihnule kad se pokazalo da stvarni idu krivim smjerom, u pravcu netransparentnog razvoja. Hrvatskim vladama nije padalo na pamet staviti razvoj tržišta kapitala visoko na listu političkih prioriteta. Prioritet je bio boriti se s greškama iz prošlosti kako bi se podišlo (opravdano) rešenjima javnosti. Fokus na prošlost otvorio je prostor za nove pogreške u sadašnjosti. Očigledno, nije se razumjelo kolika je važnost razvijenoga tržišta kapitala za gospodarski rast. Je li se ista promijenila?

S negativne strane, o privatizaciji i kapitalizmu u široj se javnosti još priča uz ogorčenje i pogled u blisku prošlost. Nijedna politička stranka nema jasan program razvoja tržišta kapitala koji bi potvrdio da postoje razumijevanje njegove važnosti za gospodarski rast. S pozitivne strane, u proteklih godinama na tržištu kapitala pojavile su se nove likvidne dionice i obveznice, povećan je interes stranaca, a domaći su fondovi postali važni igrači. Uz to, u proteklih nekoliko godina shvatili smo da razvojni model koji se uglavnom temelji na državnim ulaganjima ima svoja unutarnja ograničenja (fiskalni deficit, niske stope i duža razdoblja povrata) zbog kojih se njime ne mogu stvoriti trajno natprosječne stope rasta BDP-a. Možda se zato bliži vrijeme za novu ideju i novi početak.

Ideja je zapravo stara, novost je samo u tome što privatizacija nije više glavni pokretač priče. Uvrštenje INA-e i, eventualno u budućnosti HEP-a i drugih danas državnih kompanija na burzu, važna je kockica u tom mozaiku, no ovdje govorimo o nečem mnogo širem.

Govorimo o izgradnji likvidnog, dubokog, pristupačnog, efikasnog i kvalitetno reguliranog tržišta kapitala koje pruža trenutačne i točne informacije o izdavateljima, potiče menadžere srednjih i većih kompanija na razmišljanje o isplativosti financiranja emisijom dionica ili obveznica, eliminira igrače koji zarađuju na povlaštenim insiderskim informacijama, i privlači nove (domaće i strane) investitore. Osim što potiče privatne investicije i povećava njihovu kvalitetu, takvo je tržište generator društvenog povjerenja u gospodarski sustav i promicatelj društvene odgovornosti.

Razvoj takvog tržišta kapitala nadilazi naizgled suprotstavljene interese. Često se pogrešno misli da bankama nije u interesu takav model razvoja jer njima, navodno, odgovara da klijenti uzimaju kredite, a ne izdaju vrijednosne papire. Takva se teza ponajmanje može čuti među samim bankarima jer oni dobro znaju zašto je pogrešna. Poticanjem gospodarskog rasta posredno se potiče nova potražnja za kreditima. Pretvaranjem dijela kreditnih portfelja u utržive vrijednosne papire širi se spektar mogućnosti financiranja samih banaka. Povećanjem transparantnosti poslovanja kompanija olakšava se procjena njihova rizika. Naposljetku, banke profitiraju i višim prihodom od naknada za poslove investicijskog bankarstva i boljim odnosom dobiti i rizika fondovima te višom profitabilnošću u društvima-kćerima za leasing, osiguranje i upravljanje fondovima.

Ovako opisano tržište kapitala ne stvara se preko noći, niti spontano. Ono se gradi svjesno. To nije (samo) pitanje promjene nekoliko zakona i izbora pravih ljudi u regulacijskim institucijama; to je zajednički i mukotran partnerski posao tržišnih sudionika iz privatnog i javnog sektora. Vrijeme je za razgovor o toj ideji. I nikad nije kasno za njezino provođenje. U nekoliko mjeseci ne može se mnogo toga učiniti, ali zato ne treba oduvijestiti. Često precjenjujemo što se može učiniti u kratkom roku, a u pravilu podcjenjujemo što se može dugoročno promijeniti. Prošlost jest važna, ali današnje ideje mijenjaju svijet.