Reportaža Industrija plovećih hotela

Brodski časnici zaradjuju između 50 i 100 tisuća dolara godišnje, dok članovi hotelskog dijela ovise uglavnom o napojnicama. Član posade u pravilu ne radi manje od 12 sati dnevno, ima pauzu za ručak i večeru, a navečer iscrpljen odlazi u bar za posadu kako bi se opustio i podijelio sudbinu s kolegama.

Tijekom rane jutarnje kave u baru za časnike, negdje na pučini Pacifika, dan prije prolaska kroz Panamski kanal i dva dana zaostatka za uraganom Katrina koji je nedavno poharao New Orleans, hrvatski časnik Goran Perojević, zaposlen na stranom putničkom brodu kompanije Disney, upoznao nas je sa svojom sudbinom koju dijeli na tisuće naših mornara. Kao časnik za okoliš (environmental officer), Perojević je jedan od 1000 članova posade koji čeka da mu istekne ugovor kako bi se čim prije vratio u Split svojim bližnjima kao i domaćoj kuhinji, koja je, kaže, nezamjenjiva.

Jedini razlog zbog koga se i dalje vraća na brod je zarađivanje, da koja iznosi gotovo 60 tisuća dolara godišnje. Provodeći neko vrijeme s našim pomorcima koji rade za inozemne cruising kompanije, pošteno je reći da se svaki dolar itekako krvavo zaraduje.

Danas se gotovo ne može promatrati pučinu, a da se u daljini ne ukaže svjetleći grad na vodi, putnički brod koji u prosjeku ‘prima’ 2000 putnika i približno 1000 članova posade.

Odmor na putničkim brodovima 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća bio je isključiva povlastica onih s dubljim džepom, pa su na početima industrije najčešći gosti plovećih hotela bile slavne osobe koje su na taj način bježale od očiju javnosti i fotoaparata paparazza.

Ljudi se najčešće zapošljavaju na brodovima jer u nekoliko mjeseci mogu zaraditi mnogo više novca nego na kopnu, a ugovori im, ovisno o poziciji, kreću od tri do osam mjeseci, nakon čega se svaki put produljuju.

Na što troše putnici: izleti u lukama, alkohol na brodu, casino na brodu, spa saloni, trgovine na brodu.

Na što troši posada: namirnice u jeftinim robnim kućama, alkohol u baru za posadu, jeftina tehnika na otocima, oskudni dućan na brodu, telefonske kartice, Internet.

Danas je takav način putovanja dostupan svakome i svaka zemlja nudi različite aranžmane sedmodnevnog krstarenja svjetskim morima. Pri spomenu krstarenja, najčešće se pomišlja na jet-set, šljokice i ekskluzivni društveni sloj, ali realnost je sasvim drukčija. Šljokica ima, ali jet-seta i ekskluzive nema.

Jedna od najvećih putničkih kompanija je Carneval Cruise Line, koja ujedno nudi najveći spektar zabavnih sadržaja za parove i samce. Druga po količini brodova je Royal Carribean, dok je Disney Cruise Line idealna kompanija za obiteljske i dječje aranžmane.

Kompanija ima toliko da ih nije moguće sve nabrojati i u stalnoj su potrazi za novom radnom snagom i putnicima. Poslovi se nude na svakoj web stranici bilo koje svjetske agencije i čovjek danas ne mora imati nikakvo iskustvo ili određeni stupanj obrazovanja da bi se zaposlio na brodovima. Postoji, međutim, ipak određena razlika u statusu posade. Pomorskom odjelu najčešće pripadaju časnici i pomorci koji rade na palubi, u strojarnici i navigaciji, a među njima ima najviše Nizozemaca, Engleza i Hrvata, koje se smatra najvećim stručnjacima u struci i najboljim radnicima. Hotelski dio većinom čine recepcionari, zabavljači, sobari, fotografi, konobari, prodavači, krupnji i još mnoga zanimanja koja se uglavnom svode na uslužne djelatnosti.

Živeći i radeći među 56 različitih nacija, čovjek mora biti izuzetno strpljiv i siguran u sebe, mora imati snagu svladati nostalgiju za kućom i prijateljima i prepustiti se raljama čistog kapitalizma. Mnogi članovi posade životne uvjete na brodu uspoređuju s onima u zatvoru, samo što na izlazu ne stoje čuvari, nego zeleni dolari na koje nitko nije ravnodušan. Malo je onih koji provedu nekoliko godina na brodu i ‘normalni’ se vrate kući. Jednom kad čovjek pristane na brodske uvjete života, teško ih zaboravlja. Član posade uglavnom ne radi manje od 12 sati dnevno, ima pauzu za ručak i večeru, a navečer iscrpljen odlazi u bar za posadu kako bi se opustio i podijelio sudbinu s kolegama. Na kraju uglavnom svi zapadnu u istu fizičku i psihičku krizu, pa je teško računati na suosjećanje i pomoć kolega.

Za razliku od putnika koji žive u komfornim kabinama, od kojih neke imaju i terasu i standarde kakve nudi svaki bolji hotel, posada uglavnom dijeli kabinu od svega nekoliko metara širine i dužine, a dvije se osobe u njoj teško mogu mimoći. Na brodu nema godišnjeg odmora, slobodnih sati i vikenda. Radnik mora imati vrlo ozbiljan zdravstveni razlog za izostanak s posla, a karantenu u kabinu dodjeljuje mu brodski liječnik.

Dok se posada bori za opstanak, putnicima je sve ponuđeno ‘na dlanu’. Za dvotjedni cruising od Los Angelesa do Orlanda preko Panamskog kanala, neki Amerikanci plaćaju 350 dolara, uključujući avionsku kartu, dok najskuplji aranžman stoji približno 2000 dolara po osobi. Putnicima su svi obroci i međubroci uračunati u cijenu aranžmana, kao i nealkoholna pića, zabavni i sportski sadržaji, korištenje bazena i jacuzzija. Mnogi članovi posade, poput sobara i konobara, žive od napojnica, pa imaju i izvrsnu poslugu koja ovisi o njihovoj darežljivosti. Oko 90 posto putnika čine Amerikanci, koji najviše novca troše na izletu u lukama jer svaka putnička kompanija ima ugovore s izletnicima i turističkim agencijama koje putnicima nude aranžmane poput ronjenja, jahanja, planinarenja, ovisno o destinaciji. Egzotične destinacije uglavnom su siromašna karipska i meksička mala mjesta i otoci koji.

Kapetan cruisera može zaraditi godišnje oko 100.000 dolara. Prema ekonomskim istraživanjima američkih službenih agencija, tijekom protekle godine ukupna novčana zarada SAD-a od industrije putničkih brodova iznosila je 30 milijardi dolara. Putnički brodovi i njihovi putnici na američke proizvode i usluge potrošili su 14,7 milijardi dolara. Zaposlili su 315 tisuća stalno i honorarno zaposlenih i potrošili 12 milijardi dolara na njihove plaće.

Prosječan putnički brod potrošio približno 245 tisuća dolara u lukama. Svaki putnik u prosjeku potroši 100 dolara u svakoj luci tijekom sedmogodišnjeg krstarenja. Količina i kapacitet brodova svake godine rastu i u budućnosti se očekuju vrlo profitabilne prilike ne samo za industriju brodova nego i za njezine klijente i dobavljače.

Svaki član posade treba biti izuzetno oprezan jer prema brodskim pričama gotovo 30 posto gostiju na brod dolazi zbog sudskih tužbi, od kojih je najčešća ona za spolno zlostavljanje, na što su Amerikanci vrlo osjetljivi. Iako su putnici njihov najbolji izvor zarade, sve više takvih mjesta buni se protiv najezde turista koji upravo zato što sve imaju na brodu, sve manje troše u lukama. Veliki problem su i otpadne vode putničkih brodova, a koji ih prema zakonu, ne bi smjeli ispuštati 12 milja od obale. Često se među putnicima širi i želućana gripa, koju je teško zaustaviti u takvim uvjetima, pa su mještani raznih luka često izloženi i bolestima koje prenose turisti. Jedno od omiljenih pristaništa je američki Key West, koji je prije deset godina godišnje posjećivalo približno 500 gostiju s putničkih brodova, dok je prošle godine ta brojka porasla na milijun turista.

Iako cijene krstarenja nisu naročito visoke, kompanije najčešće računaju na rastrošnost putnika na brodu, pogotovo kad tri dana u tjednu ne pristane ni u jednu luku. Alkohol na brodu nije jeftin, Amerikanci najčešće piju razne koktele koji se toče u potocima. Spa saloni također vrlo skupo naplaćuju svoje usluge, pa putnik za jednu polusatnu masažu mora izdvojiti oko 150 dolara, trajno izbjeljivanje zubiju 1200 dolara i frizuru približno 80 dolara.

Neki članovi posade imaju određene popuste na usluge i proizvode iz putničkog dijela broda, no uglavnom se opskrbljuju u oskudnom dućanu za posadu u kojem su cijene pristupačnije, pa za kutiju Marlboro valja izdvojiti dolar i pol. Alkohol u barovima za posadu pristupačnije je cijene, pa mnogi svoje plaće ostave u baru i dućanu. Kad izidu na obalu, članovi posade uglavnom imaju svega nekoliko sati za opuštanje, pa se najčešće odlučuju za kupnju u jeftinim američkim robnim kućama ili se izležavaju na plaži, na kojoj obično zaspe od iscrpljenosti.

Vrijeme na brodu sasvim drukčije teče, ide ubrzanim ritmom. Zato se ljudi mnogo prije zbližavaju i rastavljaju, a ima mnogo i miješanih parova, čiji se partneri na kopnu ne bi nikad okrenuli jedni za drugima, a u ovim su uvjetima sasvim poželjni. Svatko traži utočište od usamljenosti na koju nitko nije imun. Većina ljudi vrlo se lako zbliži, ali mnogi ostaju na površnim odnosima jer žive u strahu da će im partner biti preseljen na drugi brod ili će mu ugovor isteći u pogrešno vrijeme.

Najbolje zaraduju oficiri, između 50 i 100 tisuća dolara godišnje, ovisno o poziciji, dok članovi hotelskog dijela ovise uglavnom o napojnicama. Konobari tjedno zaraduju od 500 do 2000 dolara.

Svaki član posade treba biti izuzetno oprezan jer, kako brodski priča kažu, gotovo 30 posto gostiju na brod dolazi zbog sudskih tužbi, od kojih je najčešća ona za seksualno maltretiranje, na što su Amerikanci vrlo osjetljivi.

Obavezno uniformiran, časnik dok sjedi u putničkom dijelu smije otkopati gumb na sakou, ali ako želi uzeti nešto sa susjednog stola, mora ga ponovno zakopati. Pravila čak u milimetrima propisuju dužinu brade i kose. Zbog takvih banalnih detalja nitko od posada uglavnom ne zalazi u putničke dijelove broda.

Prethodno obrazovanje, životno iskustvo i status apsolutno nikoga ne zanimaju. Zakon broda jednak je za sve, Amerikanca kojemu je rad na brodu bijeg od neuspjeha na kopnu i Filipinca koji svojom plaćom uzdržava deseteročlanu obitelj i na brodu ima neusporedivo bolje životne uvjete nego kod kuće.

Svi su prilikom ukrcaja podvrgnuti bizarnim tečajevima koji se svode na ispiranje mozga. Pretpostavka je sljedeća: ‘Ako vam pustimo polusatni prilog o toleranciji i etici, nakon toga ćete svi vi, pripadnici 56 nacija, sa smiješkom pozdravljati svoga bližnjega i osjetiti prekrasnu harmoniju ljudskih rasa.’ Realnost je pokazala potpunu neučinkovitost te metode jer se svaka rasa uglavnom drži za sebe. Englezi, kao i Hrvati najčešće komentiraju: ‘Žena može biti sa svakim, samo da nije crn.’ Pa ti puštaj video!

Teško je zamisliti kako su se nekad pomorci nosili s takvim situacijama. Danas je tehnološki napredak gotovo u potpunosti zamijenio ljude, čiji se posao sve više pretvara u puki nadzor. Svakoga promatra netko odozgo, a najutjecajniji je Odjel za ljudske resurse. Članovi Odjela nisu ni pomorci, ni sociolozi, nego priučeni plesači ili ljudi koji su prošli neki tečaj, a sada odlučuju o sudbini tisuće ljudi. Postoje da nadziru, bilježe pogreške i uručuju otkaze zbog najbanalnijih stvari, kao što je unošenje hrane u bar ili glasno puštanje glazbe. Strah od Odjela nitko ne može izbjeći, uključujući i kapetana, koji također njima odgovara za svoje postupke.

Goran Perojević, koji je u 20 godina pomorske karijere na raznim tankerima, teretnim i putničkim brodovima nekoliko puta obišao svijet, možda najbolje svjedoči o tome što se desilo s mornarima i kako je danas živjeti na kruhu od sedam kora. ‘Mi smo zaista robovi modernog doba. Živimo u svijetu u kojem za demokraciju nema mjesta i gdje čovjek, da bi opstao na ovom poslu, mora imati tvrdu kožu kako bi izdržao sve udarce koje prima. Za mnoge pak nauk primanja udaraca znači naučiti ih zadavati drugima. Danas je mnogo teže navigirati nego prije. Tehnologija i kompjutorizacija potpuno su nas ohladile i pretvorile u parazite, ne samo pomorce. Samim time što smo paraziti gubimo svaki smisao za stvarnost. Osjećaj nam postaju konfuzni i ne znamo se ljudski i prirodno prilagoditi običnom ljudskom odnosu. Takav svijet nije smio prodrijeti među pomorce. I prije je bilo teško navigirati, ali smo bili bliski jedni drugima, pa se na brodu ostajalo mnogo dulje, a čovjek se vraćao kući s potpuno drukčijim unutarnjim osjećajem.’

Osjećaj koji je kruh sa sedam kora na manje komfornim palubama činio, ako ne mekšim, onda ljudskijim.

Različitost kultura i rasa ima i svoju lošu stranu, pa tijekom radnog ugovora čovjek čuje različite priče o spolnom zlostavljanju među posadom, o konzumaciji raznih droga, o svadama i tučnjavama, ali ljudi se toliko boje za svoj posao da su takve situacije ipak vrlo rijetke. Ako se i dogode, uglavnom proizlaze iz uma psihički pokleknute osobe koja više ne može izdržati ritam neprestanog rada. Dok putnici bezbrižno troše dolare, naši pomorci počinju i završavaju svoje smjene u ‘gvardijama’, pokušavaju putnicima objasniti kako je normalno da ih ugrize komarac kad leže na otvorenoj palubi ili im odgovaraju na ‘inteligentna’ pitanja nasred pućine, poput: ‘A gdje Disneyjevi likovi idu nakon nastupa u brodskom kazalištu?’ Jedan je časnik, naime, otpušten jer je, misleći da se putnici šale postavljajući mu to pitanje, odgovorio kako čarobni tepih dolazi po Mickeyja Mousa i Mini i vodi ih do obale. Nakon što je bračni par četiri sata gledao u nebo, prijavio je časnika koji je sljedeći dan bio nepovratno iskrčan s broda.

Hrana u kantini za posadu ne može se usporediti s menijima u restoranima za putnike.