Stručnjaci odgovaraju na vaša pitanja

Članak 21. starog Zakona o platnom prometu u zemlji (NN 27/93 i 97/00) propisivao je obvezu evidentiranja preko računa kod ovlaštene organizacije svih novčanih obveza koje se namire prijenosom vrijednosnih papira, promjenom vjerovnika odnosno dužnika (assignacija, cesija i sl.) i prijebojem (kompenzacijom), i to barem jednom u mjesecu. Za evidentiranje izmirenja obveza i potraživanja obračunskim oblicima plaćanja koristio se obrazac br. 42 – Nalog za obračun.

Zakonom o platnom prometu u zemlji (NN 117/01), koji se primjenjuje od 1. travnja 2002. g., obračunsko plaćanje propisuje se u 26. i 27. članku. U ovim odredbama zabranjuje se obavljanje obračunskog plaćanja ako subjekt ima evidentirane nena-mirene dospjele obveze na računu za redovno poslovanje. Novi Zakon o platnom prometu više ne propisuje obvezu evidentiranja obračunskih plaćanja preko računa, a Odluka o nalozima za plaćanje (NN 14/02) za tu namjenu više ne predviđa poseban obrazac.

U skladu s navedenim, pravne osobe i fizičke osobe koje obavljaju registriranu djelatnost nisu obvezne provesti prijeboj međusobnih potraživanja i obveza preko računa, nego je dovoljno da na temelju ugovora ili izjave o prijeboju temeljnim proknjiževat potraživanja i obveza u svom knjigovodstvu.

Radnik ima pravo na iznos plaće odnosno naknade plaće koji proizlazi iz izvora radnog prava (zakon, kolektivni ugovor koji obvezuje poslodavca, pravilnik o radu koji moraju imati poslodavci sa više od 20 zaposlenih, ugovor o radu). Ako je radniku pogrešno isplaćen veći iznos plaće od onog na koji ima pravo, to ne znači da radnik ima pravo zadržati više isplaćeni iznos.

U tom bi se slučaju primjenjivale odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove (čl. 210. do čl. 219. Zakona o obveznim odnosima). Naime, prema čl. 6. Zakona o radu (NN, br. 38/95, 54/95-ispr., 65/96-ispr., 17/01 i 82/01), na sva pitanja koja se odnose na valjanost, prestanak i izvršavanje ugovora o radu koja nisu riješena Zakonom o radu ili drugim propisom radnog prava, kolektivnim ugovorom, sporazumom radničkog vijeća i poslodavca primjenjuju se opći propisi obveznog prava. Prema općim propisima obveznog prava, kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijede u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu (čl. 210. Zakona o obveznim odnosima).

Prema tome, nije sporno da je radnik kojemu je poslodavac greškom isplatio veću plaću ili naknadu plaće od svote koja mu pripada prema izvorima radnog prava dužan vratiti iznos više isplaćene plaće odnosno naknade plaće.

Da bi poslodavac – isplatitelj plaće mogao pri sljedećoj isplati odjednom ili u više rata pri sljedećim isplatama ustegnuti više isplaćene iznose nužno je prethodno pribaviti suglasnost radnika. Prema čl. 95. Zakona o radu (NN, br. 137/04 – proč. tekst) poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskra tom isplate plaće ili nekog njezina dijela, odnosno uskratom naknade plaće ili nekog njezina dijela. Odbije li radnik dati svoju suglasnost za prijeboj na osnovi dugovanja za više isplaćeni iznos plaće, poslodavac ima mogućnost u sudskom postupku ostvariti svoje potraživanje za više isplaćeni iznos plaće.

Strani državljanin koji je u radnom odnosu u Hrvatskoj, a na temelju pribavljenih radne dozvole, obvezno je prema našim propisima mirovinski i zdravstveno osiguranje. Propisi o obveznoj kapitaliziranoj štednji u drugom stupu mirovinskog osiguranja ne isključuju strane državljanine, što znači da je poslodavac obvezan za zaposlenika mlađeg od 40 godina pri isplati plaće uplaćivati 5% mirovinskog doprinosa na prolazni račun Središnjeg registra osiguranika, a 15% u Državni proračun (za 2002. g. stope su bile 5% i 14,5%). Dakako, osoba je bila obvezna izabrati mirovinski fond u drugom stupu, a ako to sama nije učinila u roku od tri mjeseca od početka obveznog osiguranja, Središnji registar osiguranika po sistemu slučajnih brojeva razvrstat će ju u neki od postojećih mirovinskih fondova drugog stupa.

Ako je zaposlenik strani državljanin u trenutku stjecanja svojstva osiguranika, odnosno ako je na dan 1. siječnja 2002. g. bio mlađi od 50 godina a stariji od 40 godina, može se u roku 6 mjeseci uključiti u sustav obveznog osiguranja individualne kapitalizirane štednje. Ako se odluči na drugi stup mirovinskog osiguranja, obvezan je prijaviti se Središnjem registru osiguranika, izabrati mirovinski fond i o tome obavijestiti poslodavca. Obavijest poslodavcu podnosi se uručivanjem tzv. plave markice koja je identifikacijska oznaka članstva u drugom stupu, a koju u trenutku učlanjenja dodjeljuje Središnji registar osiguranika. U tom će slučaju poslodavac za osiguranika koji je dobrovoljno pristupio mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje početi obračunavati 5% mirovinskog doprinosa za drugi stup pri isplati plaće za mjesec koji slijedi iza mjeseca u kojem je osoba pristupila osiguranju obvezne kapitalizirane mirovinske štednje (čl. 93. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja, NN, br. 147/02 i 177/04).