Suvlasnik Dinersa zaboravio

Prijede samo sedam godina kao predsjednik Hrvatske odvjetničke komore Marijan Hanžeković zalagao se za to da odvjetnici kao osnivači ili članovi odvjetničkih društava ne smiju osnivati niti biti suvlasnici neodvjetničkih tvrtki. Nakon što je stekao oko 25 posto vlasništva u tvrtki Diners Club Adriatic, odvjetnik Marijan Hanžeković ovih je dana opet postao zanimljiv javnosti, osobito poslovnoj.

Završivši studij prava, Marijan Hanžeković stažirao je u odvjetničkim uredima dr. Hondla i dr. Krstulovića. Vrlo je obrazovan, školovao se i u inozemstvu u vrijeme kada je to malo tko od naših sugrađana mogao. Govori nekoliko stranih jezika. Poslije otvaranja vlastitu odvjetničku kancelariju, a zatim suosniva Odvjetničko društvo Hanžeković-Radaković. Odvjetničko društvo Hanžeković-Radaković s vremenom postaje jedno od pet najvećih u Hrvatskoj, uz društva Žurić i partneri, Bogdanović-Dolički, Marković-Plišo te Porobija i Porobija. Poznavaoci kažu da su i Hanžeković i Radaković već bili ugledni odvjetnici kad su postali partneri. Za Radakovića kažu da je ‘klasični odvjetnik’, a poslovni se pothvati tog odvjetničkog društva pripisuju uglavnom Hanžekoviću. Zbog toga se u javnosti nagada da se i ne radi o ravnopravnom partnerstvu između Hanžekovića i Radakovića.

Marijan Hanžeković izabran je za predsjednika Hrvatske odvjetničke komore 1994. godine. Otad svoje stavove o gospodarskim aktivnostima odvjetnika Hanžeković i Odvjetnička komora postupno prilagođavaju hrvatskim gospodarskim (ne)prilikama. O tome mogu li odvjetnici i odvjetnička društva biti osnivači i suvlasnici neodvjetničkih tvrtki, Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke komore još je 1997. godine u svojem dopisu obavijestio članstvo: ‘Osnivanjem trgovačkog društva od strane odvjetničkog društva došlo bi do opasnosti da odvjetničko društvo kao osnivač trgovačkog društva odgovara svojom imovinom za obveze trgovačkog društva. To je nespojivo s prirodom odvjetničkog društva jer se odvjetničko društvo osniva isključivo radi obavljanja odvjetničke djelatnosti, a odvjetnici osnivači i članovi odvjetničkog društva ne smiju se baviti djelatnošću koja bi bila nespojiva s ugledom i neovisnošću odvjetništva.’

Iz citiranog stava nedvojbeno proizlazi da odvjetnici ne smiju osnivati niti biti suvlasnici neodvjetničkih trgovačkih društava. No takav je stav pravno dvojben. Prema ranijim i propisima koji su sada na snazi moguća linija odgovornosti ide od klijenta preko odvjetnika (bilo pojedinca ili člana odvjetničkog društva) sve do eventualne imovine odvjetnika i odvjetničkog društva u drugim neodvjetničkim tvrtkama. Obrnuto, međutim, praktično nije moguće jer članovi neodvjetničkih trgovačkih društava ne odgovaraju cjelokupnom imovinom kao odvjetnici, nego samo imovinom uloženom u trgovačko društvo. Moguće su, doduše, iznimke, ali praktično neprimjenjive u slučaju naknade štete od odvjetnika.

Od toga tvrdog stava Hanžeković i Odvjetnička komora odustali su nakon što je početkom lipnja 2000. godine Igor Meznarić, dotad hrvatskoj javnosti slabo poznat mladi odvjetnik, za 5,02 posto dioniča Tvornice duhana Zadar ponudio Hrvatskom fondu za privatizaciju čak 1,3 milijuna kuna više od multinacionalne kompanije British American Tobacco. Tada je u novinskoj polemici Hanžeković objašnjavao da odvjetnik kao fizička osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost može biti vlasnik i osnivač drugih tvrtki, ali da to ne mogu biti odvjetnička društva kao pravne osobe. Time je Hanžeković ublažio tri godine ranije tvrdi stav Izvršnog odbora Odvjetničke komore prema kojem ni odvjetnička društva ni njihovi članovi ili osnivači nisu smjeli biti vlasnici ni osnivači neodvjetničkih tvrtki.

Nakon razbuktanja pretvorbenog skandala u Ferimportu Marijan Hanžeković kao odvjetnik Josipa Gucića u ime Odvjetničke komore plasira 1997. godine i besmisleno pravilo da u nadzornim odborima tvrtki svojih klijenata pravni savjetnici (odvjetnici) mogu biti članovi, ali ne i predsjednici. Taj čudni stav Odvjetničke komore i danas formalno vrijedi.

To da pravni savjetnik može biti član nadzornog odbora, ali ne i njegov predsjednik, ‘objašnjeno’ je, navodno, bitno većom odgovornošću predsjednika od one koja imaju obični članovi nadzornih odbora. Taj stav, međutim, nije utemeljen na propisima, no valja podsetiti da je Marijan Hanžeković pravni savjetnik (odvjetnik) Josipa Gucića, a bio je i član Gucićevih nadzornih odbora. Mnogima nerazumljiv stav o većoj i manjoj odgovornosti predsjednika i članova nadzornih odbora, međutim, nije spriječio postavljanje logičnog pitanja: ‘Kako to da se protiv Josipa Gucića vodi kazneni postupak, a ne i protiv njegova pravnog savjetnika i člana nadzornog odbora, uglednog odvjetnika Marijana Hanžekovića?’

Za Marijana Hanžekovića se unatoč spomenutim promašajima ipak mora reći da je uspješan i sposoban odvjetnik. U naš Zakon o odvjetništvu upravo je Hanžeković uveo pojam odvjetničkog društva. Ta je depersonalizacija jako razvila odvjetništvo u Hrvatskoj. Dva je mandata dobro vodio Odvjetničku komoru, a i nakon što je prestao biti predsjednik, u Komori se i dalje ne događa ništa bez njegova znanja i ‘blagoslova’.

Ipak, Hanžeković je kao predsjednik Odvjetničke komore propustio liberalizirati propise o odvjetništvu da se i stranim odvjetnicima dopusti da kontrolirano rade u Hrvatskoj. Sada strani odvjetnici u Hrvatskoj djeluju nekontrolirano, rade uglavnom na crno preko društva s ograničenom odgovornošću ili stranih predstavništava, a nerijetko i malih odvjetničkih ureda koji zapravo rade samo za svog stranog odvjetnika poslodavca po načelu posao odradi u Hrvatskoj, a naplati ga u inozemstvu.

U više navrata za Hanžekovićeva mandata u Odvjetničkoj komori lobiralo se da se propiše da stranke ne mogu pristupati sudu ako ih ne zastupa odvjetnik. No svaki put nakon što bi stigao odgovor da u tom slučaju odvjetnici više ne bi mogli autonomno određivati svoje tarife, lobiranje za monopol u zastupanju pred sudovima naglo bi prestalo. No ni postojeće stanje u kojem nadapisarstvo djeluje nekontrolirano neodrživo je jednako kao i radikalno rješenje prema kojem bi stranke mogle pristupati sudu samo ako ih zastupa odvjetnik. Vjerojatno rješenje treba tražiti između te dvije krajnosti.

Stariji zagrebački odvjetnici Marijanu Hanžekoviću zamjeraju i to što je Odvjetničku komoru preselio iz centra Zagreba u Koturašku ulicu iza željezničke pruge. Hanžeković se u dva navrata poslovno okušao i u novinskom izdavaštvu zajedno s Goranom Štrokom u neuspješnom projektu dnevnog lista Zapad te nešto kasnije samostalno s časopisom Tvrta, također neuspješno.