Toranj Agbar – novi simbol Barcelone

Sjedište korporacije Aguas de Barcelona, neboder futurističkog izgleda, osmislio je francuski arhitekt Jean Nouvel.

Za 21. stoljeće Barcelona je dobila novi simbol, poslovni toranj Agbar, sjedište korporacije Aguas, koji se sa svoja 142 metra visine i 32 kata upisuje u vizuru grada kao treća najviša zgrada u Barceloni, iza hotela Arts i tornja Mapfre, te kao sedma zgrada po visini u cijeloj Španjolskoj. Taj iznimni arhitektonski potvor potpisuje Jean Nouvel, trenutačno jedan od najpoznatijih svjetskih arhitekata. Među njegovim su prestižnijim radovima Institut arapskog svijeta u Parizu, restauracija Opere u Lyonu, Fundacija Cartier u Parizu, Kulturni centar u Luzernu i brojni drugi. Smatra se ‘arhitektom koncepcije nestvarnog, bestjelesnog i koncepcije slike’. Jean Nouvel na tom je projektu surađivao sa studijem b720 Barcelona u kojem su glavni arhitekti Fermín Vázquez, Adriana Plasencia i Ana Bassat.

Toranj ima dva ovalna valjka koji nisu koncentrični i okruženi su kupolom od stakla i čelika. U unutarnjem valjku nalazi se središte vertikalnoga kruženja i instalacije. Između središnje i vanjske osi nalazi se 31 prozirni kat bez unutarnjih stupova.

Njegov prvi sloj, koji prekriva betonski zid, aluminija je ploča lakirana zemljanim, plavim, zelenim i svim tonovima koji se raspoređuju u visinu. Drugi sloj tornja prekriven je s gotovo 60.000 ploča od stakla koje su prozirne i propuštaju svjetlost. Zbog lakoće stakla i čvrstoće betona ta je zgrada veličanstvena. Odličan posao odradio je i Francuz Karselé, specijalist za osvjetljanje zgrada kojega je, nakon što je doslovno obasjao Francusku nacionalnu biblioteku, pozvao Jean Nouvel da uređi toranj Agbar koji može promijeniti ni manje ni više nego 16 milijuna boja. Poštujući pravila bioklimatske i ekoarhitekture, toranj Agbar ujedinjuje vrhunsku praktičnost i vrhunski dizajn. U njegovoj gradnji upotrijebljeni su građevni materijali koji ne štete okolišu.

Ima 4500 prozora dizajniranih tako da se dobije prirodna ventilacija i što više Sunčeva svjetla kako bi se smanjili troškovi. Nisu upotrijebljeni materijali koji sadržavaju formaldehid, azbest ili olovo, posebice u bojama. Zrak prirodno cirkulira kroz dvostruka stakla u kupoli. Temperatura zraka u tornju snižava se specijalnom komorom za zrak smještenom između dva sloja tornja. Zapravo, toranj je i svoj oblik potražio u prirodi. Jeana Nouvela inspirirale su stijene planine Montserrat, nezaobilazan Gaudi i neke prirodne pojave kao što su gejzir ili mlaz vode koji pristi prema nebu.

Dugo nepokazivani, aktovi splitskog slikara Ljube Ivančića ove su godine ugledali svjetlost dana u njegovu rodnom gradu, a od 13. rujna do 23. listopada izloženi su u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Među 75 izloženih eksponata, neki su na ovoj izložbi viđeni prvi put. Za poznavatelje umjetnosti nije tajna koliko je Ivančić bio opsjednut ljudskim tijelom, ali tu opsesiju nije publici prikazivao sve dok ih njegova kći Nina, i sama slikarica, nije odlučila izložiti iz ostavštine svoga pokojnoga oca.

Ivančić u aktovima nije tražio klasičnu ljepotu ni erotiku, on poručuje da je ljudsko tijelo lomljivo i prolazno, da je pred nama tjeskobna neizvjesnost. Osobnim strahom pred čudom svijeta i tjeskobom umjetnika možda se može tumačiti i Ivančićeva nesklonost izlaganju ovih aktova za života.

Na licu Jamiea Culluma, mladog britanskog glazbenika, teško bi se mogli iščitati tragovi skladateljske i izvođačke zrelosti, ali upravo to dokazuje ‘Catching Tales’. Prethodni album, ‘Twentysomething’, brojem prodanih primjeraka priskrbo mu je platina-stu nagradu, što ga je učinilo prvim britanskim jazz izvođačem koji se njome okitio. Učinivši zvuk prihvatljivim širokom slušateljskom krugu, Cullum uvodi jazz na velika vrata suvremene glazbene scene. Svjestan da je riječ tek o njegovu osvremenjivanju, Cullum zadržava dobar osjećaj za mjeru. ‘Catching Tales’ s jedne strane ostavlja dovoljno mjesta za sjetu i kišna raspoloženja, a s druge obiluje razbarušenom energijom koja vodi mnogo vedrijem ugodaju. Cullumova uvjerljivost, osobito u izvedbenom dijelu, neupitna je, a zadatak izvodi podjednako dobro i kad je ‘zaustav’ zahtjevnijim klavirskim dionicama ili u trenucima kada glas treba obojiti određenom emocijom. ‘Catching Tales’ je svakako album ugodan za slušanje, bez bučnih iznenađenja ili uneravnoteženosti bilo koje vrste.

Naoko žestok zvuk, koji i jest karakterističan za ovaj globalno poznati band, vješt je oslobođen svake ‘prijavštine’ i na albumu ‘Have A Nice Day’. Dakle, ‘Bon Jovi’ ne namjerava napustiti put kojeg je prethodno tako dobro utabao. Kao i ranije, čini se da je band ipak previše puta prošao istim mjestima, što nije nimalo izazovno, ali to je, iako ne i nužno, cijena koja se plaća za prepoznatljivost. ‘Bon Jovi’ je jedan od zornjih primjera. Ni ovaj put ne donosi ništa novo, ali to zapravo i nije važno. Publika očekuje upravo takav album. Mora se priznati i to da dečki znaju pozirati fotografiju jednako vješto kao i stvoriti, nažalost prepitku glazbu koja, zahvaljujući banalnim tekstovima, najčešće ostaje u krugu patetike. No, vjerni i brojni slušatelji nemaju razloga ne uživati u novoj epizodi ‘Bon Jovija’, i u refrenu tipične hitodne naslovne pjesme ‘Have A Nice Day’; ponovo osjetiti iste srse kakvi su ih podišli i kad se prvi put zavrtilo megahit ‘It’s My Life’.