Uobičajeno neuobičajen film, mogli bismo reći misleći pri tome na uvrnutu režiju prepoznatljivog, originalnog engleskog stila. Na trenutke prebacivanje kutova priče, miješanje crtanog i igranog, katkad gotovo teatarski stil te stvaranje linkova između scena prilično podsjeća na montajtonovsko povezivanje skečeva i Gilliamovu nekonvencionalnu režiju. Takvom stilu pridonosi i to što je Hopkins prije režirao serije kao što su Priče iz grobnice, Strah u Ulici brijestova, 24 sata itd. koje su dopuštale originalniji pristup režiji. Možda najveći kompliment koji biografija na filmskom platnu može dobiti jest da je snimljena drukčijim pristupom od poznatog holivudskog koji je gotovo potpuno šabloniziran što se, nažalost, vidjelo i u posljednjem filmu o Rayu Charlesu.
Uvijek linearan i faktografski utemeljen, rijetko uspijeva izvući psihičke momente poznatih osoba i njihove unutarnje drame. U tu zamku Hopkins nije upao te je potpuno zanemario kronološko slaganje podataka i pokušao, i to uspješno, ispričati priču o uvijek nesretnom i nezadovoljnom čovjeku Peteru Sellersu koji se doima poput nikad potpuno odrasla muškaraca, odnosno vječnog dječaka zaborijenog u stvarnosti kojom se ne može zadovoljiti. Priča počinje u trenutku kada je Sellers radijska zvijezda u The goon showu na BBC-ju. Na nagovor majke, koja je u filmu apostrofirana kao vjerojatno najvažnija osoba u njegovu životu, ali i kao osoba koja je svoje neuspojene ambicije prenijela na sina i time utjecala na njegovu neutaživu životnu ambiciju, pokušava se prebaciti na film, što mu i uspijeva.
To je početak njegova uspona koji će dosegnuti vrhunac Pink Pantherom i odatle, zapravo, krenuti nizbrdo. No film se ne zadržava previše na pojedinim momentima njegova života, već nastoji prikazati junakovo mentalno stanje pa je i cijeli film donekle zamišljen kao prikaz Sellersova mozga. Ipak, taj pristup ima mane pa tako gledatelj teško ostvaruje dovoljnu emocionalnu privrženost njegovu liku, a i cijeli film počinje izgledati pomalo frenetično. Hopkinsovo je polazište da Sellers nikada nije posjedovao vlastitu, prepoznatljivu ličnost i da je zbog stalnog pretvaranja da je netko drugi, spremajući stotine lica i likova u sebe, bio beskrajno nesretan i nepotpun čovjek koji se uvijek osjećao kao osoba koja nema vlastiti karakter.
Geoffrey Rush, kao i uvijek, sjajan je i sigurno najbolji izbor za ovu zahtjevnu ulogu jer je upravo on glumac koji može ostvariti golem raspon zahtjevnih likova i transformacija koje su trebale vjerno ocrati labilan i često djetinjast Sellersov stil. Vrlo dobar film.
