Nevjerojatan gospodarski uzlet nakon poslijeratnog siromaštva označio je i rast standarda, pa radni čovjek otkriva prednosti automobila, hladnjaka, televizora … i godišnjeg odmora.
Ranih pedesetih, prosječni žitelj Hrvatske trošio je trećinu manje kruha i peciva, pet puta manje mesa, ribe, tripot manje svježeg povrća, četiri puta manje svježeg voća i tripot manje mlijeka nego početkom šezdesetih. Godine 1958. održan je prvi festival zabavne glazbe u Opatiji, u mnogome organiziran prema uzoru na talijanski Sanremo. Putem još malobrojnih prijatelja i rijetkih odašiljača, priredbu je bilo moguće prati i na programu tada dvije godine stare Televizije Zagreb, a pobjedila je pjesma Moja mala djevojčica, u izvedbi zvijezde Ive Robića i četvrtogodišnje početnice Zdenke Vučković. Djevojčica iz pjesme sa svojim ocem šeće gradom ‘puna velikih želja’, a pred izložima ‘satiima stoji i više’. Htjela bi auto, bicikl, romobil, medu, zeku, kolica, lutku, kolače, bombone, naranče… Za ispunjavanje svih djevojčičinih želja, ocu bi trebala poprilična količina ondašnjih dinara, ali nije samo pitanje ima li on toliko novca nego jesu li izlozi u ono doba bili baš tako privlačni, zašto je djevojčica bila željna svega te kako je bilo moguće da se ljubiteljima glazbe – radnim ljudima mlade socijalističke zemlje – toliko svidjela upravo pjesma koja je istinski izraz želje za posjedovanjem materijalnih dobara.
Samo pet godina prije toga, u nedostatku šarenih plastičnih igračaka koje će uskoro preplaviti tržište, novine su savjetovale da za djecu ‘nema ljepše igračke u vodi od malo duže oblanjane daske’. Takvo pomagalo iz kućne radnosti autentični je simbol Hrvatske na početku pedesetih, odraz njezine industrije robe široke potrošnje, trgovačke mreže i izloga, ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika. Naranče su bile rijetko na kuhinjskom stolu, a ni druge hrane nije bilo u izobilju. Usporedba prehrambenih navika s kraja šezdesetih s onima na početku desetljeća koje im je prethodilo, pokazuje da je ranih pedesetih prosječan žitelj Hrvatske trošio trećinu manje kruha i peciva, pet puta manje mesa, ribe i njihovih preradevina, tripot manje svježeg povrća, četiri puta manje svježeg voća i tripot manje mlijeka. Kako ni potkraj šezdesetih nije dosegnut vrhunac u potrošnji hrane, usporedba s početkom pedesetih još više ukazuje na oskudnost jelovnika. Na tu nedovoljnu količinu hrane valjalo je potrošiti čak polovinu obiteljskoga proračuna. Međutim, već tijekom pedesetih štošta se promijenilo, pa zahtjev za biciklom ili romobilom nije bio u 1958. toliko nerealan kao samo koju godinu prije.
Poslije prestanka tijesne povezanosti s Istočnim blokom, 1948., jugoslavensko je gospodarstvo zapalo u krizu, ali je prvi petogodišnji plan s jednogodišnjim zakašnjenjem ipak ispunjen 1952. Poslije godina ubrzane industrijalizacije s naglaskom na teškoj industriji, što je porušeno i zaostalo poljoprivrednu zemlju ubrzano usmjerilo na put srednje razvijenosti u svjetskim razmjerima, uslijedilo je okretanje lakoj industriji i proizvodnji robe široke potrošnje, često uz dobivanje licencija zapadnih kompanija. Nakon što je 1950. uvedeno samoupravljanje, zemlja se, iako ne bez rasprava i poteškoća, postupno okretala tržišnom socijalizmu.
Tako je Prvi opatijski festival održan u jeku privrednoga čuda, kroz koje su istodobno prolazile brojne druge europske zemlje hvatajući gospodarski zamah nakon godina poratne obnove. Razmjerni pojedinih čuda ovisili su o početnoj poziciji zemlje, njezinoj predratnoj razvijenosti i stupnju ratnih razaranja, pa su veći početni problemi tražili i veće čudo. U većini je zemalja životni standard zamjetno napredovao, masovni entuzijazam budio je dojam da je baš sve moguće i da je blagostanje nadohvat ruke. Takav je dojam prije prevladao na zapadu Europe, gdje je uz industrijski rast mnogo uloženo u porast kvalitete života, dok su na istoku kontinenta standard i udobnost svakodnevice zaostajali za brzim procesom industrijalizacije.
U Jugoslaviji 1958., ozračju za opatijsko jesensko javno sastavljanje dječjeg popisa želja pogodovala je promjena političke retorike. U Ljubljani je, naime, u proljeće iste godine održan Sredmi kongres Saveza komunista Jugoslavije na kojemu je vlast priznala da bi industrijski rast moralo pratiti značajnije poboljšanje životnih uvjeta i da standard više ne treba kaskati za industrijskim rastom. Prema programu, taj je proces u prvom redu trebao ovisiti o povećanju produktivnosti. Ostvarivanje ideala ‘od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama’ odloženo je za nadolazeću komunističku budućnost, a u socijalističkoj je stvarnosti plaća morala poglavito ovisiti o učinkovitosti radnika jer je primijećeno da tendencija izjednačavanja može djelovati destimulirajuće. Zatvorio se tako krug: djelotvorniji radnik pridonijet će općem rastu proizvodnosti, što će povećati plaće, a one poboljšati osobni standard.
Država će tako bilježiti veće stope rasta, a njezini građani kvalitetnije se hraniti, češće se zagledavati u izloge i iz trgovina iznositi nove proizvode nastale u novim postrojenjima lake industrije.
Naporedno s time trebalo je doći i do jačeg razvoja maloprodajne mreže i ‘boljeg usluživanja potrošača robom’. Priznalo je tako partijski program postojanje potrošača, njihovih zahtjeva, želja i potreba, a potrošačka kultura na velika je vrata ušla u socijalistički javni život. Radnik koji će više raditi, više će i zaraditi, a izvan radnog vremena i mjesta, u svoje slobodno vrijeme i na mjestima na kojima će ga provoditi, taj će radnik kao potrošač kupujući proizvode i usluge sebe činiti sretnijim i zadovoljnijim, stvarati bolje životne uvjete i povećavati si standard.
Pedesetih su u Hrvatskoj tako stvorene prve pretpostavke za stvaranje masovne potrošačke kulture, dok je u šezdesetima uslijedilo ubrzano oblikovanje potrošačkog društva. Bilo je, naravno, ideoloških ograda i mjestimičnih kočenja, ali do prijelaza u sedamdesete i političarima i teoretičarima bilo je potpuno jasno da je konzumerizam zauzeo vrlo važno mjesto kako u stvarnosti, tako i u imaginariju hrvatske i jugoslavenske svakodnevice. Iako je snaga domaće potrošačke kulture zaostajala za svojim zapadnoeuropskim uzorima, zadovoljeni su osnovni uvjeti iz definicije potrošačkog društva: relativno zadovoljavajući izbor robe, dostatna količina novca za potrošnju, sve dostupniji krediti i obročno plaćanje, društvene su vrijednosti sve izrazitije određene kupovnom moći i materijalnim vlasništvom, traženje i stjecanje.
Godine 1968. na stotinu je hrvatskih kućanstava dolazilo 75 radioprijamnika, 41 električni ili plinski štednjak, 32 televizora, 31 hladnjak, 20 gramofona, 18 usisavača i 14 perilica rublja. Pogledaju li se samo radnička kućanstva, dakle ona koja već dulje žive u gradu ili su tek nedavno doselila te uređuju svoj novi stan, brojke su mnogo povoljnije. Stotinu takvih kućanstava iste je godine posjedovalo, primjerice, 94 radioprijamnika, 66 televizora, 62 hladnjaka, 44 usisavača i 34 perilice rublja. Onodobne ankete pokazuju da je vrijeme najintenzivnije modernizacije doma bilo između 1961. i 1965., kad je kupljena gotovo polovina štednjaka, hladnjaka, usisavača, gramofona, telefona i televizora koji su bili u uporabi 1968. Od 1966. do 1968. kupljena je polovina magnetofona i više od polovine u domovima postojećih perilica. Značajno je rastao i broj automobila, pa dok su 1960. u Hrvatskoj 272 stanovnika statistički morala dijeliti jedan automobil, deset godina kasnije u jedan ih je auto trebalo stati samo 28.