Tijekom posljednjih 15 godina, u SAD-u je realna plaća uz 55-satni radni tjedan narasla oko 14 posto, dok se plaća za ‘normalan’ 40-satni tjedan gotovo i nije mijenjala.
U večernjim satima, dok većina Amerikanaca udobno zavaljena u naslonjač uživa u omiljenim tv-emisijama, sve je više onih koji tek tada izlaze iz ureda, upute se do parkinga, sjednu u udoban automobil i odjure. Kad stignu kući, struse pivo ili ostatak bijelog vina koji ih čeka u pretincu na vratima hladnjaka, ubace u usta ostatke večere i strovaljuju se u krevet pokraj već usnule supruge. Samo šest sati kasnije, dopuzaju do tuša, navlače čistu košulju, srknu kavu, možda prebace dijete do škole, a zatim uskaču u radnu kolotečinu koju ne uspijevaju zaustaviti.
Primjer takvih prezaposlenih ljudi uopće nije usamljen. Više od 31 posto fakultetski obrazovanih stalno zaposlenih muškaraca u Sjedinjenim Državama redovito boravi 50 i više sati na poslu, dok ih je 1980. godine bilo 22 posto. Oko 40 posto odraslih Amerikanaca tijekom radnog tjedna spava manje od sedam sati, a samo četiri godine ranije bilo ih je desetak posto. Previše ljudi preskače doručak i objeduju za radnim stolom, a gotovo 60 posto obroka pojede u žurbi. Kako ne bi gubili vrijeme, komuniciraju putem mobitela dok žure na posao, odgovaraju na e-mailove istodobno razgovarajući putem telefona, ustaju u četiri ujutro da bi nazvali Europu i, općenito, rade više stvari istodobno.
Epidemija dugog radnog dana provedenog u uredu prelazi granice povijesnog presedana i zdravog razuma. Tijekom posljednjih 25 godina informacijska revolucija povećala je produktivnost 70 posto. Moglo bi se pomisliti da će se sada, kad se u manje vremena proizvede više, to odraziti na smanjenje broja radnih sati tjedno, kao što je bilo nekada.
