Je li umjetnost vještina ili osjećajnost? A ljubav? Ova dva pitanja iskazuju raspon tema i dileme najnovije, retrospektivne izložbe Munira Vejzovića, postavljene u Galeriji Klovicëvi dvori na zagrebačkom Gornjem gradu, a traje od 11. listopada do 11. studenog.
Tematski dominiraju erotik i estetika, pod zajedničkim nazivom Ars amandi, umijeće ljubavi. Mnogi su dosad mislili da je Vejzović najjači u žanru pejzaža i veduta. Na ovoj izložbi pokazao je da je majstor i nekih drugih tema. Tako je na zagrebačkoj izložbi prikupljeno 360 djela najrazličitijih tehnika (pasteli, ulja, crteži, grafike pa čak i skulpture), a osnovni im je leit motiv erotik i estetika ženskog tijela i estetika ljubavnog čina.
Kustosica Biserka Rautner Plančić koja je postavila izložbu obuhvatila je četiri desetljeća Vejzovićeva stvaralaštva, sve tamo od 1963., godine. Struktura slikareva životnog puta dijeli se u cikluse koji, koliko se god razlikovali, imaju dvije konstante: Vejzović je vezan uz figurativnost i uz tradiciju.
Svoj je oslonac na figurativnost lijepo objasnio u davnom intervjuu rekavši: – Gledajte dijete koje crta. Vi vidite samo apstraktnu zbrku linija, ali dijete crta leptira.
Zato valja reći da je Vejzović figurativni umjetnik na koga se ne može uvijek primijetiti neka čvrsta, rigidna definicija figurativnosti. Druga je Vejzovićeva konstanta oslanjanje na slikarsku tradiciju, koju je izrazio tvrdnjom da slika samo u slavu slikarstva. Pritom nije izbjegao priznati da se oslanja na stare majstore. Poznato je da je od početka bavljenja slikarstvom upoznao i ostao vjeran svom uzoru – Miroslavu Kraljeviću. I sam često spominje činjenicu da su se stari majstori uvijek ugledali na one prije sebe. Vejzović je tu ponekad čak i doslovno: radio je Noćnu stražu prema uzoru na Rembrandta, Doručak na travi misleći na Maneta i slične stilске vježbe.
