Hrvatska u društvu bliskoistočnih zemalja

O vogodišnji indeks percepcije korupcije Transparency Internationala nedvojbeno je odgovorio na vječno pitanje spada li Hrvatska među mediteranske, srednjeeuropske ili zemlje zapadnog Balkana. Barem kad je o korupciji riječ, Hrvatska spada na Bliski istok, odnosno najslučajnija je Egipt, Saudijskoj Arabiji i Siriji. Naravno, to ne znači da je Hrvatska u svakom pogledu slična tim bliskoistočnim zemljama – sociološke, kulturološke i ine razlike goleme su i uočljive na prvi pogled. Ali istraživanje institucija kao što su Economist Intelligence Merchant International Group, Freedom House, World Economic Forum ili World Market Research Centre pokazala su da je Hrvatska kad je riječ o korupciji na razini tih zemalja.

I sad se postavlja pitanje koliko je ta ocjena zaslužena, slično kao što se to pitanje postavilo i kad je u rujnu Svjetska banka objavila istraživanje o uvjetima poslovanja prema kojemu je Hrvatska zauzela 118. mjesto među 155 zemalja. Iako je žestoka reakcija hrvatske Vlade bila djelotvorna, pa je iz uređaja Svjetske banke ubrzano stigla relativizacija ocjene, gorak okus je ostao. Svako takvo istraživanje, kao i indeks percepcije korupcije, mogu se relativizirati. Uvjeti poslovanja, konkurentnost ili korupcija zaišta nisu egzaktni fenomeni da bi se mogli točno izmjeriti i usporedivati, pa se apsolutno svako istraživanje u kojem se nastoji kvantificirati korupcija ili rangirati zemlje prema uvjetima poslovanja može relativizirati. Ali nema sumnje da postoji i razlog zbog kojega je neka zemlja bolje ili lošije rangirana.

K od indeksa percepcije korupcije svakako se može postaviti pitanje je li Hrvatska ove godine zaslužila bolju ocjenu od Turske, koja je nekoliko mjesta ispred nje, ili možda ipak goru od Rumunjske, koja je pak nekoliko mjesta iza. Ali sigurno nije teško dokučiti zašto je Finska već godinama pri samome vrhu, a Nigerija na samom dnu. Taj se indeks temelji na percepciji, odnosno dojmu što su ga ispitanci stekli o pojedinim zemljama. A taj se dojam temelji na cijelom nizu pojedinosti, počevši od načina dodjele koncesija za mobilne mreže preko načina nabave vojne opreme i privatizacije državnih poduzeća, pa sve do izdavanja građevinskih dozvola i načina rješavanja prometnih prekršaja. Ni na jednom od ovih područja Hrvatska nije tijekom proteklih godina bila istina. Naravno, loša ocjena se dijelom mogla očekivati – kad bi Hrvatska bila latinoamerička zemlja, funkcioniranje sudova i tijela javne vlasti u odnosu na okružje bilo bi među najboljima u regiji. Ali Hrvatska je ipak u Europi, pa su očekivanja veća i postavlja se pitanje kako ih ostvariti. Ako se želi suzbiti korupcija, odgovor je uistinu jednostavan: transparentnost. Taj se recept potvrdio i provjerio u nizu zemalja, od Islanda do Novog Zelanda. Transparentnost se u svim zemljama koje nemaju problema s korupcijom osigurava postavljanjem jasnih pravila, jednostavnih procedura i omogućavanjem uvida u tijek procesa.

Konkretno, to bi u Hrvatskoj značilo precizno definiranje načina ocjenjivanja ponuda za koncesiju za mobilnu telefoniju. Pritom uopće nije bitno hoće li se kao kriterij uzeti svota koju su ponuđači spremini platiti za koncesiju, broj radnih mjesta koje namjerava otvoriti ili broj samoglasnika u imenu ponuđača. Što je manje diskrecijskih odluka, to je manja mogućnost korupcije. To je posebno značajno kod svih oblika privatizacije, a posebice poduzeća iznimno važnih za cjelokupno gospodarstvo zemlje, kao što su Ina i HEP. Čak i ako se zbog nekih strateških razloga svi kriteriji ne objave, nužno ih je objaviti nakon zaključenog natječaja ako se želi bjelodano pokazati da nije bilo nikakvih igara ispod stola.

Drugi značajan korak u suzbijanju korupcije je jednostavnost procedura: bez građevinske dozvole ne može se dobiti priključak na struju, vodu ili kanalizaciju. Ako netko ipak dobije te priključke, trebalo bi se utvrditi tko je odgovoran za to i taj bi se prekršaj morao sankcionirati.

Uvjeti poslovanja, konkurentnost ili korupcija zaista nisu toliko egzaktni fenomeni da bi se mogli točno izmjeriti i usporedivati, pa se svako istraživanje u kojem se nastoji kvantificirati korupcija ili rangirati zemlje prema uvjetima poslovanja može relativizirati. Ipak, nema sumnje da postoji razlog zbog kojega je neka zemlja bolje ili lošije rangirana.

Uvid u tijek procesa, treći temeljni korak, može se učiniti lako ostvarivim, ali često ostaje nedostižni cilj, iako je od velike koristi svakoj odgovornoj vlasti koja radi u interesu građana. Treba se nadati da tijela javne vlasti u Hrvatskoj nisu skloni davanju na uvid podataka prikupljenih sredstvima građana i u njihovo ime iz straha da ne razotkriju vlastitu eventualnu nesposobnost, a ne zbog želje za eventualnom zloporabom povjerenih im ovlasti i resursa, odnosno za korupcijom. Ali krajnji je rezultat isti – dojam, odnosno percepcija o korupciji nije pozitivna.

Jedno je sigurno, put do Finske ili Švicarske vrlo je dug, dok se na razinu Čada ili Nigerije dolazi vrlo lako. Ako je vlast odgovorna i odlučna suzbiti korupciju za dobrobit građana, to će se povoljno odraziti i na rezultate koje će zemlja pod vodstvom te vlasti zabilježiti u istraživanjima, pa tako i pri ocjeni indeksa percepcije korupcije. A tada nijedan ministar zemalja u tranziciji neće morati izvlačiti zaključak poput onoga da bi se ‘o tome što su govorili, trebali zamisliti ljudi koje je intervjuirao tim iz Svjetske banke’. Svaka demokratska i odgovorna vlast učinit će sve što je u njezinoj moći da popravi uvjete poslovanja u vlastitoj zemlji, poveća konkurentnost i suzbije korupciju na dobrobit svih svojih građana. A tada pri anketama nitko od intervjuiranih ‘neće morati paziti što govori’ – imat će samo riječi pohvale.