Globalizacijski uragan najteže će p ogoditi zabarikadirane i site

Globalizacijski uragan najteže će pogoditi zabarikadirane i sit. Otvaranjem tržišta najviše i najbrže stradat će oni koji su upali u zamku mainstreama, a nisu svoj brand pozicionirali na većim tržištima. U toj se igri, naime, ključ pobjede zove ekonomija razmjera. Uzaludne su onda monopolske pozicije na ovako malom tržištu jer se cijenom borite s onima koji operiraju na tržištu od nekoliko stotina milijuna ljudi, dio su proizvodnje dislocirali u Vijetnam, Kinu, Kambodžu, gdje ljudi rade za šaku dolara na dan.

Euforija oko početka pregovora s EU stišava se, a od čelnih ljudi Lijepe Naše čuli smo prilično odmjerene izjave. Dok je izjava premijera Sanadera, prema kojoj nije bitno koliko će trajati pregovori jer naš je cilj kvalitetniji rezultat, naišla na odobravanje sviju, izjava predsjednika Mesića o opasnostima koje nosi nekontrolirani neoliberalizam izazvala je i poneki polemični komentar.

Mislim da su izjave i jednoga i drugoga dobrodošle poruke i da su ispravno intonirane i tempirane. Obje su u funkciji sprečavanja euforije i naglašavanja najvažnijeg – budućnosti hrvatskih građana. Globalizacija i liberalizacija tržišnih uvjeta, uz brojne prednosti nose i velike rizike, poglavito za one manje razvijene, neefikasne i nespremne. Činjenica da je prije 40-ak godina 20 posto najbogatijih zemalja držalo 70 posto svjetskog bogatstva, a da danas 20 posto najbogatijih kontrolira čak 90 posto bogatstva, pokazuje koliko je, u novim uvjetima privređivanja, novostvorena vrijednost (ne)ravnomjerno raspoređena. Imajući ove podatke na umu, strah predsjednika Mesića opravdan je. Pokazalo se, naime, da u modernim vremenima u svjetskom biznisu vlada tzv. zlatno pravilo (golden rule) i da je ono vrlo jednostavno: ‘The guy with the gold defines the rules’ (Momak s lovom određuje pravila).

U kojoj će mjeri Hrvatska, integrirana u svjetsku gospodarsku mašineriju, biti sposobna u raspodjeli buduće nove vrijednosti sebi priskrbiti što veći dio kolača? Hoće li naši proizvodi zapljasnuti Europu, ili će daljnja liberalizacija tržišta i ‘globalizacijska Katrina’ pomesti naše proizvode i s domaćeg tržišta? Smatram da će mnogo toga ovisiti o razini spremnosti domaćih ‘igrača’. A tko su oni i kako su se pripremili? Jer utakmica je odavno započela.

Jedan od ključnih igrača je državna vlast. Ne bih previše lamentirao o važnoj ulozi države u osiguravanju funkcioniranja pravnog sustava i kvalitetne poslovne infrastrukture, jer tu, priznati se mora, leži dio prepreka koji se dosad nije kvalitetno rješavao. Primjeri Irske, Finske, Danske, Singapura dokazuju da i male zemlje mogu stvoriti povoljnu ulaganju klimu i na dulji rok osigurati atraktivne stope rasta BDP-a i standarda svojih građana. Zajedničko je svim tim zemljama da nisu gradile svoju konkurentsku prednost na jeftinoj, nego na educiranoj i stručnoj radnoj snazi. U svim slučajevima vlade su pokazale jasan smjer i motivirajući leadership. Postavljanje u pregovorima s EU, za našu Vladu, prvi je veliki ispit na tome putu.

Druga, i prema mom mišljenju ključna skupina igrača, o kojoj će ovisiti snalaženje hrvatskog gospodarstva u novim uvjetima, sadašnji su vlasnici kapitala. U ovoj se skupini sve jasnije razlikuju oni koji su na snazi svojih ideja gradili ‘od nule’ i oni drugi, kojima su kapital i sjajni, desetljećima razvijani brandovi dospjeli u ruke na već legendarni način – putem vještih manevara u privatizaciji. Iako je bilo i dobrih privatizacijskih priča, uglavnom kad su brižni dugogodišnji direktori, ili kvalitetni strateški partneri, preuzeli kompanije, većina onih kojima se tek u privatizaciji ‘dogodio biznis’ uglavnom je isisala kapital i lutajućim strategijama uništila razvojni potencijal preuzetih poduzeća.

Valja pretpostaviti da bi, u proteklih desetak godina, snažni, naslijedeni brandovi s jakom pozicijom u Hrvatskoj trebali značajno osvojiti i tržišta regije. Nažalost, razina i struktura izvoza, kao ključni pokazatelj naše konkurentnosti, ostali su na niskim granama, za što ovi, veliki igrači, snose dio odgovornosti. Za prvu grupu poduzetnika može se reći da se lavovski borila izgraditi dobre i originalne koncepte i poslovne modele i uglavnom se pokazala mnogo spremnijom za upuštanje u poslovni rizik i hrabro krenula u prodor na inozemna tržišta. Pozitivni su primjeri splitskog SMS-a, Hespa, Eurocablea, kao potpuno novih brandova nastalih početkom devedesetih, koji svoje tržište intenzivno traže izvan granica Hrvatske.

Pozitivni privatizacijski projekti, poput Eriksson NT, Elke, Dalekovoda, Nexea, Belsića, Vetropacka, Končar energetskih transformatora, TDR-a, također svoju konkurentnost dokazuju velikim dijelom na inozemnim tržištima. Valja spomenuti i pametno osmišljen poslovni model Atlantica, koji je vrlo hrabrom kupnjom pomalo zanemarenih brandova vrlo brzo iz distributerske kuće izrastao u proizvodnu, izvozno orijentiranu i modernu kompaniju.

Zajedničko je svim tim kompanijama da su na vrijeme shvatile kako je domaće tržište premalo za dugoročan rast i razvoj i da izlazak na nova tržišta, iako u startu skup, jedini omogućuje prostor za budući rast, ali i pridonosi kvalitetnijoj disperzijskoj poslovnog rizika. U razvoju svojih poslovnih modela težili su originalnim rješenjima. Većina naših privatizacijskih pobjednika imala je suprotnu strategiju – pokoriti domaće tržište povodeći se za sloganom: Ne riskiraj velike novce upuštajući se u ozbiljnije poslovne rizike u inozemstvu; slijedi mainstream i spretno kopiraj velike; maksimiraj kratkoročne efekte, pa zabarikadiran i sit čekaj ‘Katrinu’. Mnogi su u zauzimanju pozicija na domaćem tržištu jako dobro uspjeli, no već se sada suočavaju s velikim problemima.

Naime, otvaranjem tržišta najviše i najbrže stradat će oni koji su upali u zamku mainstreama, a nisu svoj brand pozicionirali na većim tržištima. Jer u toj igri ključ pobjede zove se ekonomija razmjera. Uzaludne su onda monopolske pozicije na ovako malom tržištu jer se cijenom borite s ljudima koji operiraju na tržištu od nekoliko stotina milijuna ljudi, dio su proizvodnje dislocirali u Vijetnam, Kinu, Kambodžu, gdje ljudi rade za šaku dolara na dan. Zbog svega ovoga danas je hrvatsko gospodarstvo jako ranjivo. Nekima, koji su imali originalne ideje i našli svoje niše, nedostaju financijski resursi; drugima, koji su imali financijske resurse, nedostajale su originalne ideje pa su im i resursi čudno iscurili, dok je trećima pak naprosto u strateškim lutanjima iscurilo vrijeme.

Doduše poneki su, poput Francka i pivovara, napravili velik tehnoški napredak, ali su im navike potrošača na lokalne okuse i visoki specifični porezi bili limitirajući faktor za još veći rast klasičnog izvoza.

Da se kojim slučajem najprije poradilo na organiziranju tržišta kapitala i nakon toga veći dio poduzeća kroz njega privatiziralo, bio bi to izvanredan filtr koji bi odlučno utjecao na osiguranje efikasne (re)lokacije kapitala. Jednostavno, investitori bi izbjegavali bezidejne i manje ambiciozne dionice i posezali za perspektivnima, pa bi oni s idejama dobili i novac, a oni bez ideja i rezultata morali bi mnogo toga promijeniti, uključujući menadžment ali i vlasnike. Tržište kapitala ostaje jedan od ključnih elementa poslovne infrastrukture koji treba maksimalno koristiti, pa zato on mora biti važan prioritet Vlade.

Ovako, plan o 200 bogatih obitelji u sretnjoj i bogatoj Hrvatskoj zasad se realizira u svom prvom dijelu jer je, umjesto burze, tih 200-injak obitelji poslužilo kao filter koji se provela privatizacija. Doduše, taj je filter čini se bio prilično gust, pa je, nakon filtriranja, mjerenog kroz razinu BDP-a i životnog standarda, ostalo očigledno premalo vrijednosti za onih preostalih 1,499.800 hrvatskih obitelji…

No, svatko ima svoj istočni grijeh, i mi ga trebamo brzo zaboraviti i okrenuti se budućnosti. Iako vrijeme strahovito brzo curi, nije baš sve tako crno. Neke su obitelji vrlo poštenu i korektno odradile svoj posao i sve se opet svelo na moralnost i etičnost pojedinaca. Budu li novi vlasnici kapitala prepoznali Hrvatsku kao izvor educiranih i modernih kadrova, a ne jeftine radne snage, perspektive naše zemlje bit će mnogo bolje. Kombinacija stručnoga kadra i prirodnih resursa može nas usmjeriti prema lukrativnijim i čistijim high tech industrijama, a višak ljudi zaposli u uslužnom sektoru, građeci, zašto ne, jedan novi prepoznatljivi hrvatski high touch imidž u našem uslužnom, posebno hotelsko-turističkom sektoru.

Neće biti dobro ako dođu kao ‘the guys with the gold’… i primijene metode sirovog kapitalizma, jer se i njemu na Zapadu traži alternativa. Pokazalo se da su njegovi efekti u moderno vrijeme vrlo upitni i kratkoročni. Zato je bojan i upozorenje predsjednika Mesića s početka ovoga teksta u tom smislu opravdano.

Pripreme i promjene morat će se dogoditi i u glavama menadžera, ali i zaposlenih. Jer mnogi menadžeri naprosto kopiraju nekad u SAD-u popularne a sada već zastarjele modele i stilove upravljanja. Sindikati i radnici morat će biti mnogo fleksibilniji i spremniji na kompromis.

Mnogi ipak sve češće razgovaraju o kombiniranju resursa, udruživanju, zajedničkom izlasku na strana tržišta, proaktivnom pristupu strateškim partnerima ili prodaji biznisa. Za neke od tih ideja možda je i malo prekasno, ali izvjesno je da će doći do velikog vlasničkog prelaganja. Pri tome, bliža povijest nas uči da nije presudno domaće vlasništvo, nego motivacija i namjere vlasnika. Ključno je, naime, pitanje kako će potpuno otvaranje Hrvatske, praćeno sljedećim valom promjena vlasnika kapitala, utjecati na ukupnu ekonomsku aktivnost i zaposlenost u Hrvatskoj.