Inflacija pregovarača za EU

Bijeni trendi početkom devedesetih značilo je raditi nešto za diplomaciju. Krajem desetljeća cilj se promijenio. Tko je želio biti ‘in’, morao je raditi kao fotomodel u Milanu. Čini se da se u Hrvatskoj pojavio novi trend – biti pregovarač ili pregovaračica s EU. Zajedničko im je to što kandidati ili kandidatkinje u pravilu ne poznaju sadržaj te svoje poželjne zanimanje. No postoje i razlike. Nepoznavanje sadržaja rada u Milanu znalo je na kandidatkinjama i kandidatima ostaviti osobne traume, kao posljedici. Svođenje diplomacije na vožnju u automobilima s CD tablicama i slikanje za jetsetovske magazine ostavilo je mnogo štetnih posljedica na državnoj administraciji. A inflacija ‘pregovarača za EU’, koji se polako počinju samopromovirati po novinama, mogla bi nanijeti mnogo štete kvaliteti hrvatskih pristupnih pregovora.

Najčešće, za uspješne pristupne pregovore ne treba mnogo pregovarača. Dovoljan je jedan pregovarač s najužim suradničkim timom koji će se baviti taktikom pregovora. Ali da bi uopće imao o čemu pregovarati, iznad sebe mora imati jednog ili, ako je moguće, više koordiniranih vizionara koji će postaviti ciljeve, odrediti prioritete i usmjeravati pregovarački proces. Odnosno mora postojati jasno političko vodstvo koje će odrediti strategiju. A ispod sebe mora imati mnogo, mnogo istinskih ‘rudara’, onih klasičnih samozatajnih i obrazovanih birokrata koji će proučiti propise EU, koordinirati kod kuće prilagodbu propisa tom sustavu, pronaći nišu u tim propisima preko kojih Hrvatska može zaštititi svoj interes i kompenzirati nekako ono što u procesu prilagodbe gubi. Bez vizionara i bez ‘rudara’ pregovarači zapravo nemaju o čemu pregovarati.

Kod nas je, čini se, opet došlo do zabune. Rudari su umislili da su oni uistinu pregovarači pa se žure to objaviti puku u onoj istoj jetsetovskoj maniri kao da idu ‘raditi nešto u Milanu.’ Samo što oni sad idu pregovarati u Bruxelles, i to im je navodno velika profesionalna zadovoljstva. Čini se da im nitko nije rekao da bi to trebalo izgledati malo drukčije, da bi oni trebali ići u Bruxelles naštretati gradivo pa onda natrag na praktični rad u Zagrebu i potom sudjelovati u stručnoj pripremi pregovaračke platforme na svojim područjima. Nema tu ni g od glamure, niti se može vidjeti mnogo od Bruxellesa. Još je veći problem što zasad nije primjetno da u tom procesu postoji jasna vizija, da se zna što se pristupom želi postići, što će se žrtvovati i gdje se to može naplatiti. Ona zasad nije primjetna ni kod premijera Sanadera ni kod aktualnog nadzornika pregovora Račana, a nema na vidiku ni trećeg čovjeka koji bi se odmaknuo od stereotipa: ‘Ući čemo pa će nam biti bolje’.

I upravo ta zamjena uloga i frivola ležernost s kojom se ulazi u proces potiče zabrinutost. Osobi to imaju li se u vidu dosadašnja hrvatska pregovaračka iskustva. Hrvatska je strana često bila loš pregovarač koji bi tek naknadno osvijestio na što je zapravo stavio potpis. A potpis stavi zato što je neki strani prijatelj to zatražio i jer je pod političkim pritiskom. Tako je potpisan Vanceov plan, a da ni sami potpisnici nisu znali što on podrazumijeva, već su im to međunarodni posrednici tumačili naknadno. Tako je potpisan Sporazum o stabilizaciji i prijedlogu koji već regulira dio najosjetljivijih pitanja pristupa EU, poput prometa nekretninama, a da značenje nekih njegovih odredbi do danas u političkoj eliti nije osviješteno. Jednom je potpis stavljen Franjo Tuđman, drugi put Ivica Račan, sljedeći će potpis možda biti Sanaderov ili nekoga trećeg. Uvjeti su, doduše, svaki put različiti. Ali model i uzrok isti su: nepripremljenost pregovora, prijezir prema kompetenciji i podvrgavanje strateškog cilja ad hoc političkim efektima.

I kad vidim te nove samoreklamirajuće pregovaračke manekene, koji bi preko Milana svratili do Bruxellesa tražeći svoje profesionalno zadovoljenje s istim žarom s kojim su početkom devedesetih njihovi kolege i kolegice istoga profila zadovoljenje nalazili ‘radeći nešto za diplomaciju’, bojim se tih pregovora. Strah me, naime, da svi ne završimo ‘radeći nešto u Milanu’.