Home / Poslovna scena / bankarica u kazalištu

bankarica u kazalištu

Uspjela sam u bankarstvu upravo zato što nisam bila obrazovana kao poslovnjak. Smatram da čovjek može biti umjetnik u biznisu. Naprosto, neki ljudi misle desnom stranom mozga, neki lijevom, a ja sam koristila obje strane i nisam se ograničila na usku poslovnu percepciju. Promijenila sam brojne sektore i uvijek sam bila zadužena za kreativne zadaće.

Piše: Gabrijela Kasapović \nE-mail: [email protected] \nFoto: Dražen Lapić

Radnja je smještena na početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Po završetku studija dramske umjetnosti na Hofstra University u New Yorku, Mercy Bona Pavić počela je glumačku karijeru na off-Broadwayu ulogom Elizabeth u Shakespeareovu Richardu III. Slijedile su nove brodvejske uspješnice. Glumica potom iz privatnih razloga napušta karijeru, a za život počinje zarađivati kao pripravnica u četvrtoj po veličini američkoj banci. U osamnaest godina koliko je provela u Manufacturers Hanover Trustu (danas poznatom kao JP Morgan Chase), Mercy je napredovala do pozicije potpredsjednice i bila jedna od prvih žena koja se uspjela probiti u sam vrh banke u vrijeme kad je nepisanim pravilom primjereno mjesto za ženu bila pozicija administrativnog pomoćnika. S vrha svjetskog bankarstva vratila se nakon gotovo dva desetljeća glumi. Na početku novog tisućljeća se li se u Hrvatsku gdje joj obiteljski korijeni sežu do u 11. stolje-

Page 2

bankarica u kazalištu

U Hrvatskoj uspješno koordinira glumačke obveze, kazališnu produkciju, FACE Croatia zaključu za potporu umjetnosti u Hrvatskoj, i poslovanje consulting agencije. Tijekom razgovora u kazalištu Mala scena, na zagrebačkom Medveščaku, gdje igra jednu od glavnih uloga u predstavi Huble Boy, prvom uratku kazališta na engleskom jeziku, koje je početkom godine osnovala u suradnji s Vitomirov Lončar i Ivicom Šimićem, Mercy otkriva tajnu svog uspjeha. Treba biti kreativan, samokritičan – ali i samouvjeran i, napokon, imati smisla za humor.

Prijelaz iz glume u poslovni svijet u karieri pojedinca nije svakodnevna pojava. Što je bilo presudno da glumica dospije u vrh svjetskog bankarstva?

Do 1974., kad sam s 21 godinom krenula u pripravnički program Manufacturers Hanover Trusta, žene tamo nisu bile primane. Bila je to prva generacija žena koja su imale izgleda da se uspune do menadžmenta. Pitanje uspjeha bilo je pitanje kreativnosti i zato sam uvjerena da sam uspjela u bankarstvu upravo zahvaljujući činjenici da nisam bila obrađovana kao poslovnjak. Smatram da čovjek može biti umjetnik u biznisu. Napravo, neki ljudi misle desnom stranom mozga, neki lijevom, a neki s obje. Ja sam koristila obje strane i nisam se ograničila na usku poslovnu percepciju. Promijenila sam brojne sektore i uvijek sam bila zadužena za kreativne zadaće. Iako sam u bankarstvo dospjela slučajno, biznis se čovjeku zauvije pod kožu kad se jednom tamo nađe.

A zašto onda opet na ‘daske koje život znače’?

Danas mi biznis znači biti producent u kazalištu, to nije igra nego računica – kako financira-ativnost je uvijek ista, bez obzi- ra na koji se način manifestira u umjetnosti. Tako je i u biznisu.

Uz ostale poslove, bili ste zaduženi i za razvoj u Istočnoj Europi, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Imate li kakvih poslovnih iskustva iz tadašnje Hrvatske?

Početkom osamdesetih radila sam u suradnji s Inom na projektu financiranja gradnje petroki- mijskog sustava na Krku. Konkurencija je u tada najvećem projektu te vrste u svijetu, vrijednom milijardu dolara, bila jako velika. Nakon šest mjeseci prezentacije, pomalo mi je dosadilo stanje neizvjesnosti. Na sastanku u Zagrebu rekla sam odgovornima da idem prošetati Gornjim gradom. Bude li me po povratku na sto- lu dočekao scotch, znat ću da ide- mo u posao, u protivnome ništa. Kad sam se vratila, dobila sam posao. Gluma mi je mnogo pomo- gla u poslovoj karijeri, jer je uvi- jek problem nešto prodati – ideju, uslugu banke. Naprosto sam zna- la prodati sve, bila sam odlučna i kreativna u rješavanju problema na drukčiji način koji je ljudima bio zanimljiv.

Kako ste naposljetku odlučili otići iz bankarstva s obzirom na to da ste bili tako uspješni?

U banci sam prošla sve što me zanimalo, radila sam u New Yorku, Londonu, u Istočnoj Europi, Turskoj, Izraelu. Napokon sam 1991., nakon spajanja Manu- facturersa i Chemicala, kao vrhunski visoki službenik banke, mogla otići u mirovinu. Imala sam dvoje male djece i odlu- čila sam to iskoristiti. Bankar- stvo zapravo nikad nisam volje- la, ali bilo je zanimljivo baviti se njime na općenitoj, višoj razini. U to su se vrijeme, međutim, stvari počele bitno mijenjati u smislu vrlo uske specijalizacije. Ja sam pak voljela rješavati probleme na najvišoj razini. Dobar bankar općenito treba biti osoba koja u glavi ima posložen- nu cijelu sliku, a potom može ra- diti pojedinačno, sa specijalizira- nim grupama. Uska specijaliza- cija nije me zanimala i kad se za to otvorio prostor, povukla sam se i vratila umjetnosti. Glumila sam ponovno kratko, jer mo- ja djeca nisu voljela da im majka bude na sceni. Postala sam pred- sjednica neprofitne zaklade Heathcote Art Foundation koja da- je donacije za umjetnost i kultu- ru, a time se i danas bavim. Kad sam 1999. odlučila doći u Hrvatsku, utemeljila sam program Face Croatia. Nakon nekoliko godi- na ovdje pitala sam se, kao bivša glumica, zašto u Hrvatskoj, kao drugdje u Europi, nema kazališta na engleskom jeziku. Broj stranaca sve je veći, a nema programa koji im se može ponuditi. U međuvremenu sam se osobi- bito zainteresirala za Malu scenu, kao prvo i jedino privatno kazalište u Hrvatskoj. S njima sam imala mnogo zajedničkog i predložila sam zajednički pro- jekt kazališta na engleskom je- ziku u Zagrebu. Interes postoji, a u razgovorima s direktorima sličnih kazališta vani, pokazalo se da je zapravo najveći interes domaće publike. Premijeru prve predstave na engleskome, Hum- ble Boy, imali smo 20. listopada, a nastavlja se igrati tijekom cijelog studenoga.