Pripremio: Ozren Podnar

Ruski i ukrajinski nogomet financiraju se uglavnom na naftni pogon: Abramović, Fedoričev i Fedun gazde su moskovskih klubova, braća Surkis u Kijevu, a Ahmetov u Donjecku

Pripremio: Ozren Podnar

Kad je naftni mogul Roman Abramović u srpnju 2003. za 210 milijuna eura postao većinski dioničar Chelsea, ruski je predstavnik u Izvršnom odboru UEFA-e Vjačeslav Koloskov primijetio kako bi ‘bilo bolje da je Abramović uložio novac u ruski nogomet’.

U međuvremenu, čini se da su Koloskova ruski tajkuni poslušali. Osam mjeseci poslije, tadašnja Abramovićeva naftna kompanija Sibneft postala glavnim sponzorom CSKA, a drugi su multimili-junaši krenuli istim stopama. Potpredsjednik druge naftne kompanije Lukoil, Leonid Fedun, postao je predsjednik moskovskog Spartaka, dok je Aleksej Fedoričev, čiji Fedkominvest sponzorira i bivši Pršin Monaco, uzeo pod svoje okrilje moskovski Dinamo.

I druge su kompanije ušle u nogometne klube putem sponzorstva. YUKOS je potpisao ugovor o suradnji s moskovskim Dinamom, Norilskij Nikol kupio je Torpedo-ZIL od automobilske industrije ZIL i vjerojatno će preseći klub u Krasnojarsku, a Rosneft planira postati generalni sponzor istoga kluba.

Prošlogodišnji prvak Lokomotiv, kojemu je za dlaku izmaknula ovo-godišnja titula, u rukama je državne kompanije Ruske željeznice. S obzirom na to da Željeznica svake godine povisuje cijene putničkih karata, ironiziraju Rusi, nije čudo da klub pliva u novcu.

Moskva – nogometna metropol

Nakon raspada SSSR-a i ukinjanja dobne granice za odlazak u inozemstvo, većina je vodećih ruskih igrača preplavila Europu, ali zahvaljujući naftnim dolarima od tajkuna i velikih kompanija, ruski su se klubovi, osobito oni iz Moskve, počeli ravnopravno nositi s europskim divovima i na tržištu i na nogometnom travnjaku.

Kao posljedica naglog jačanja domaćih klubova, Ruska je televizija počela ozbiljnije pokrivati domaći nogomet pa su se navijači od St. Peterburga do Vladivostoka naviknuli na prisutnost velikih nogometnih zvijezda u svojim domovima.

Danas više od 100 inozemnih igrača igra u prvoj ruskoj ligi, a među trenerima koji vode, ili su vodili klube iz najveće svjetske zemlje su i Artur Jorge u CSKA, Nevio Scala u moskovskom Spartaku i Roland Courbis u Spartaku iz Vladikavkaza.

Page 2

Ruski je šoping započeo CSKA, i to u Hrvatskoj, kupivši za 5 milijuna eura Ivicu Olića od Dinama, Marsonije i ostalih Olićevih suvlasnika. Slijedili su mnogo skuplji Brazilci Wagner Love i Daniel Carvalho, ‘vrijedni’ oko 17 milijuna eura.

Lokomotiv je doveo brazilskog srednjaka Francisa Limu iz nekoć mnogo bogatije Rome, s kojom se do prije dvije godine nije dan ruski klub ne bi mogao mjeriti. Usto, poklonio je povjerenje najboljim domaćim nogometašima, angažiravši izvrsne Dimitrija Šiševa, Marata Izmailova, Dinijara Biljaletdinova i Aleksandra Samedova. Lokomotiv osim svega ima i izvanredan stadion i djelotvorni omladinski pogon.

Najveću je senzaciju u poslovnom smislu izazvao Dinamov vlasnik Aleksej Fedorčev. Predsjednik kompanije Fedkominvest već dugo ulaže u francuski Monako, a ove se sezone ubrizgao rekordna sredstva u Dinamo. Za 100 milijuna dolara doveo je malo vojsku igrača, od kojih tri član prošlogodišnjeg europskog klupskog prvaka Porta (Manichea, Derleija i Costinhu) i grčkog reprezentativca Šeitaridisa, osvajača zlata s Europskog prvenstva. Samo je Maniche stajao 18 milijuna dolara. No ta ulaganja u dokazano uspješne igrače nisu pomogla bivšem policijskom klubu da se uzdiže iznad sredine ljestvice. Fedorčev želi da se Dinamo vrati na vrh te planira ‘ubaciti’ još 100 milijuna dolara. Možda će mu netko u međuvremenu savjetovati da s Portugalcima i Brazilcima, koji se smrzavaju u Moskvi, nikad neće napraviti dobar posao.

Ruska i ukrajinska privatizacija, u kojoj su najspobniji prigrabi bili većinu golemih prirodnih bogatstava, te porast cijene barela sirove nafte iznad 60 dolara stvorili su klasu najvećih bogataša u povijesti. Neki od tih multimilijardera dio bogatstva troše na nogometne klubeove.

Magnati u potrazi za statusom

Zašto tajkuni ulažu novac u nogomet? Jedan je nizozemski list opuštao vlasnike klubova da su stvorili globalnu mrežu za pranje novca, ali malo je vjerojatno da bi takvu robotu provodili kroz toliko razvikan sport, stalno izložen očima medija.

Vjerojatnije je tumačenje prema kojemu bogataši vlasništvo nad klubovima pokušavaju kupiti ono jedino što im nedostaje – status.

Financial Times procijenio je da ruski bogataši sada oponašaju talijanske i španjolske oligarhe, koji su se dugo nadmetali za status kroz nogomet. Neki nogometom vjerojatno žele steći političke veze. Obitelj libijskog gospodara Gadafija čvrsto se povezala s Italijom kupivši Juventusove dionice i plativši prostor za reklame na majici. Možda i Abramović ima sličnih motiva u Britaniji, padne li u Putinovu nemilost.