Page 1
‘DOPRINOS KONKURENCTNOSTI’ – NOVI CILJ PRODAJE DRŽAVNIH TVRTKI\n\n## Smisao privatizacije otkriven nakon 15 godina\n\nPolančec je u Opatiji najavio da državne tvrtke treba prodavati ponuđačima koji će garantirati podizanje konkurentnosti. Bit će zanimljivo vidjeti kriterije prema kojima će se ponude ubuduće ocjenjivati.\n\nU brojnim izvještajima i analizama s opatijskog savjetovanja ekonomista nezapaženo je prošla izjava Damira Polančeca da ‘privatizacija mora služiti podizanju konkurentnosti hrvatske proizvodnje’. Potpredsjednik je uz to pojasnio kako po njegovu mišljenju upravo konkurentnost (a ne ponuđena cijena ili nešto drugo) treba biti kriterij prema kojem bi se ubuduće odlučivalo komu na natječaju prodati neko od državnih poduzeća.\n\nTo je na određen način povijesna izjava. Još otkako je na samom početku 90-ih Zlatko Mateša osnivao agenciju za pretvorbu, petnaest godina svi čelnici zaduženi za privatizacijski proces panično bježali od pitanja što se pretvorbom i privatizacijom želi postići. Ako su i morali nešto reći, zamaglivali su stvari izjavama u stilu ‘privatizacija se mora brinuti za pravednost, mora se gledati i na što već cijenu, ali ne smije se iz vida izgubiti tko od ponuđača za kupnju tvrtki garantira opstanak radnih mjesta, uz uvjet da donese i novu tehnologiju’.\n\nPolančec se prvi izložio riziku i naveo jedan jedini kriterij. I to onaj prema kojem će neki diočki paket biti prodan onomu tko garantira najveći doprinos podizanju konkurentnosti nacionalne ekonomije.\n\nZa sada je nejasno je li taj način stvar posljedica političkog neiskustva ili mudrosti. S jedne strane Polančec se izlaže opasnosti u redovima vlastite stranke, ali i protivnika. Jer, kako procijeniti koji će od npr. deset ponuđača za neki jadranski hotel najsigurnije garantirati da će povećati konkurentnost nacionalne ekonomije? S druge strane, međutim, kriterij konkurentnosti toliko je rastežljiv da na budućim natječajima u Hrvatskom fondu za privatizaciju može biti odbačena financijska najpovoljnija ponuda, a prihvaćena politički najdraža priča.\n\nNa opatijskom savjetovanju već se mogla čuti primjedba da bi Polančec mogao imati problema s ministrom financija Šukerom koji će teško zatvoriti predizborno nabijali proračun bez kriterija privatizacije koji se svodi na što više novca od prodaje poduzeća iz državnog portfelja.\n\nPotpredsjednik za gospodarstvo osnovao je i radnu grupu stručnjaka koja bi u skladu s novoproklamiranim ciljem trebala ponuditi nova privatizacijska pravila i uz njih pravilnik prema kojem bi se ubuduće ocjenjivale ponude pristigle na natječaje za dioničke pakete. Sastav stručnjaka nije loš (Darko Tipurić, Branko Parać, Siniša Petrović), ali prema prvim naznakama dalek je put do njihova zajedničkog prijedloga koji će uz to biti prihvatljiv Polančecu i, naravno, prije svega, premijeru Ivi Sanaderu. Profesor na Ekonomskom fakultetu Darko Tipurić, zagovornik uvođenja ESOP-a, već je izazvao reakcije na ideje o privatizaciji Jadrolinije, a po vlastitom priznanju ne slaže se s idejom da se proces preostalih privatizacija maksimalno ubrza.\n\nNovim zakonom treba osnovati privatizacijski inspektorat koji će na terenu kontrolirati koji kupac ne ispunjava obećanja, pa umjesto nove, u preuzetu tvornicu instalira polovnu tehnologiju.\n\nPotpredsjedniku Vlade već se usprotivio Ljubo Jurčić privatizacijskim zahtjevom: ‘Prava cijena za potencijalnu vrijednost’\n\nN a Polančecovu ideju o doprinosu konkurentnosti kao krunskom kriteriju već je reagirao i Ljubo Jurčić. On smatra da kriterij za privatizaciju HEP-a i sličnih državnih dragulja treba biti ‘prava cijena za potencijalnu vrijednost’ tvrtke koja ide u privatizaciju.\n\nVeliki su izgledi da će se rasprava o ciljevima i kriterijima privatizacije tek rasplamsati. To bi bilo dobro da nije riječ o kašnjenju dugom 15 godina i da velik dio štete već nije nanesen. Držeći se principa ‘bolje ikad nego nikad’, konstruktivne sukobe treba podržati. Stručnjaci trebaju iznijeti svoje ideje, a na politici je da odabere, a onda i odgovara za jedno rješenje.\n\nBez obzira na to za što će se Sanader na kraju odlučiti, jednu bi stvar u vezi s privatizacijom u svakom slučaju trebalo učiniti. Riječ je o mehanizmima kontrole procesa. Tjednima nitko iz HFP-a ne želi odgovoriti tko i kako kontroliše provođenje ugovora kojim su kupljene pojedine tvrtke. Jasno je da je u organizaciji HFP-a namjerno izostavljen odjel svojevrsnih privatizacijskih inspektora koji bi na terenu provjeravali obavljaju li se i na koji način poznate ‘dokapitalizacije’. A ne da neki majstor najavi da će u preuzetu tvrtku unijeti novu tehnologiju (koja vrijedi npr. 50 milijuna kuna), a onda vani kupi polovno postrojenje za 25 milijuna kuna. I nikomu ništa.”
