Bolje prijava radnika, nego kazna

Promjenom članka 62. inspektor rada može, ako utvrdi nepravilnosti, usmenim rješenjem u zapisniku na 30 dana zabraniti poslodavcu obavljanje djelatnosti.

Još 1998. godine Europska komisija pokrenula je raspravu o uzrocima i posljedicama neprijavljenog rada u državama članicama, te o mogućim politikama suzbijanja te pojave. Inicijative predložene tom prilikom postale su sastavnim dijelom sveobuhvatne europske strategije za zapošljavanje, na koji način se u sklopu devete smjernice za zapošljavanje posebno nadzire provedba politika pojedinih zemalja. Pri tome se posebno naglašava kako se od zemalja članica očekuje da razviju i implementiraju sveobuhvatne akcije i mjere kojima se ‘omogućuju prikladne inicijative u poreznom sustavu i sustavu naknada, poboljšanu provedbu zakona, te primjenu sankcija’. Razrada devete smjernice, koja se odnosi na neprijavljeni rad, sadržana je i u Nacionalnom akcijskom planu zapošljavanja Republike Hrvatske za razdoblje od 2005. do 2008. godine.

Da su neprijavljeni rad i nezakonitosti u području radnih odnosa u Hrvatskoj iznimno veliki i zabrinjavajući, potvrđuju i podaci Državnog inspektorata.

Pečate se poslovni objekti, prostorije, postrojenja, uređaji i druga oprema za rad, na mjestu na kojemu je zatečen stranac bez radne dozvole ili radnik bez ugovora o radu.

Godišnje se podnese oko 20.000 prijava, s time da je u 2004. godini otkriveno 5.205 nezakonito zaposlenih, od čega je bilo 1.218 stranaca koji su u Republici Hrvatskoj radili bez dozvole. U 2004. godini podneseno je 6.789 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a od nadležnih sudova zaprimljene su 4.684 odluke, od kojih se većina odnosila na pokretanje prekršajnih postupaka podnesenih tijekom 2003. godine. Neefikasnost prekršajnih sudova ogleda se i u podatku da je od tog broja 1.153 tužbi obustavljeno zbog nastupanja zastare, što u značajnoj mjeri obezvjeđuje rezultate rada inspektorata.

Učestalost neprijavljenog rada i ukupni razmjeri sive ekonomije potaknuli su i Vladu Republike Hrvatske na poduzimanje mjera radi učinkovitijeg suzbijanja takvih pojava, ali i jačanja društvene discipline u primjeni propisa, pa je u studenome 2004. godine prihvatila Plan kratkoročnih i dugoročnih mjera za suzbijanje sive ekonomije.

Privremena zabrana ne znači i konačno sankcioniranje, budući da je neprijavljivanje radnika na obvezno mirovinsko ili osnovno zdravstveno osiguranje istim Zakonom predviđeno kao prekršaj, tako da na osnovi prijave inspekcije nadležnom prekršajnom sudu pravna osoba može biti kažnjena novčanom kaznom od 30.000 do 120.000 kuna po radniku, a poslodavac fizička osoba te odgovorna osoba u pravnoj osobi novčanom kaznom od 10.000 do 15.000 kuna po radniku. Uz predviđenu novčanu kaznu prekršajni sud može izreći i zaštitnu mjeru zabranjivanja djelatnosti u trajanju od tri mjeseca do jedne godine. U ovom slučaju riječ je o zabranjivanju sveukupne registrirane djelatnosti poslodavca.

Kao razlog zbog kojega inspekcija od 1999. godine, otkada je donesen Zakon o državnom inspektoratu, nije koristila te ovlasti, navodi se nejasno određeno vrijeme na koje je inspektorat mogao obavljati djelatnosti.

Dosađ važeća odredba doduše nije bila dovoljno precizna i utvrđeni nedostaci odnosno nepravilnosti otklonjeni su, ali ne vidimo zašto se nije primjenjivala u slučajevima utvrđenog neprijavljenog rada. Međutim, ovom promjenom bitno je promijenjena svrha određivanja takve ovlasti inspekcijskih službi. Primarni cilj prijašnje odredbe bilo je otklanjanje nepravilnosti sve dok je trajala i privremena zabrana rada, dok se sadašnjom odredbom utvrđuje fiksno vrijeme privremene zabrane obavljanja djelatnosti, u trajanju od 30 dana, neovisno je li i prije tog roka nedostatak otklonjen, i odredba ima penalni učinak.

Rješenje inspekcije rada izvršava se pečaćenjem ulaza u poslovne prostorije, odnosno pečaćenjem drugih sredstava rada ili na drugi pogodni način, s time da je inspektor obvezan.

Poslodavac kojem je privremeno zabranjeno obavljanje djelatnosti može na to rješenje uložiti žalbu, ali ona ne odgaja izvršenje rješenja.

U odnosu na navedenu ovlast inspekcije postavlja se pitanje dosega zabrane obavljanja djelatnosti, u slučaju da poslodavac djeluje na više lokacija odnosno poslovnih prostora. Zakon izričitom predviđa zabranu obavljanja djelatnosti u nadziranom poslovnom objektu odnosno prostoru, što znači da se pečate poslovni objekti, prostorije, postrojenja, uređaji i druga oprema za rad, na mjestu na kojem je zatečen stranac bez radne dozvole, odnosno radnik bez ugovora o radu.

Poslovni prostori na drugim lokacijama koji nisu nadzirani ili u kojima nisu zatečeni takvi radnici, prema našem mišljenju, ne pečate se, nego nastavljaju s radom. Slijedom toga, sada više nije riječ o privremenoj zabrani obavljanja djelatnosti, nego o zabrani obavljanja djelatnosti u konkretnom poslovnom objektu. Naravno, ako se poslovi iz djelatnosti fizičke ili pravne osobe obavljaju u jedinstvenom poslovnom objektu, pečaćenjem se onemogućuje obavljanje sveukupne djelatnosti.

Hoće li navedene izmjene Zakona o državnom inspektoratu uvesti više reda u području radnopravnih odnosa, pokazat će vrijeme. Međutim, već sada možemo konstatirati da bez drugih institucionalnih mjera, poput fleksibilnog poreznog sustava, poboljšanja pravnog okruženja te stabilnog gospodarskog sustava ne možemo u suzbijanju neprijavljenog rada i općenito sive ekonomije očekivati značajniji napredak. Odnosno, inspekcija rada ne može riješiti dublje i daleko složenije probleme koji i dovode do pojave sive ekonomije i rada ‘na crno’, a tek rješavanjem uzroka može se očekivati i situacija u kojoj će ove pojave biti tek sporadičan slučaj.