Borba za mrvice umjesto za cijeli kolač
U sjeni velikog slavlja pobjede u Davis cupu, stotinjak hrvatskih službenika počelo je u Europskoj komisiji u Bruxellesu meč koji ni približno ne obećaje uspješnu završnicu. Otvoreni su pristupni pregovori o poljoprivredi i ruralnom razvoju. Sudeći prema dosadašnjem iskustvu, riječ je o najtežem pregovaračkom poglavlju, o području na kojemu članice EU svoje dosadašnje stečevine najljubomornije štite. Hrvatska je u njih ušla na svoj način, kao u novi reality-show, s ponosnim isticanjem broja pregovarača koji će u njima sudjelovati – njih stotinjak u prvom planu i još devet stotina nakon njih. Oni će se nositi s 40 tisuća stranica propisa kojima EU regulira poljoprivredu, ono što čuju u Bruxellesu prenositi kući, sve do razine seljaka, odnosno poljoprivrednih proizvođača i ‘snimati’ odnosno prikupljati podatke o hrvatskoj poljoprivrednoj proizvodnji u protekle dvije godine. Država će istodobno nastojati u sljedeće dvije godine povećati površine pod voćnjacima, maslinicama i vinogradima te otvoriti što više govedarskih farmi, kako bi dobila što veće kvote i zajedno s njima subvencije za tu proizvodnju.
U samo nekoliko riječi opisa ciljeva i vlastitih zadataka u tom najtežem dijelu pristupnih pregovora hrvatski su pregovarači otkrili da Hrvatska zapravo nema strategiju poljoprivrednog razvoja utemeljenu na vlastitim prednostima i prilagođenu danostima Europske unije. Naprotiv, očekuje se da kroz prilagodbu pravilima na tih 40 tisuća stranica propisa o poljoprivredi iznijedri nešto što će ubuduće biti hrvatska poljoprivredna proizvodnja. Doduše, to nije ništa novo, već samo nastavak hrvatske pregovaračke tradicije, bez jasne vizije, bez sagledavanja konteksta i bez korištenja komparativnih prednosti. Na drugoj strani dočekat će ih službenici Europske komisije, koje naši mediji gotovo s omalovažavanjem nazivaju eurobirokratima, za razliku od naših – pregovarača. Što zvuči značajnije i kreativnije. Ali ti uistinu nekreativni birokrati imaju vrlo jasan cilj i zadatke: zaštiti stečevine i prednosti država članica u domeni poljoprivrede. Upravo zato su smislili tih 40 tisuća stranica propisa, a ne zato da bi poslužili kao nadomjestak za nedostatak hrvatske razvojne strategije. Prema onome što uočili pregovora najavljaju, hrvatska država će tek sada, pet poslije dvanaest, pokušati usmjeriti razvoj svoje poljoprivrede. Učinit će to tako da razvija konkurenciju poljoprivredama EU, i to u segmentima u koji ma su one najjače. Nastojat će pokazati da u govedarskim farmama i mljekarstvu mogu stati uz bok Nizozemskoj i Danskoj, da u vinogradarstvu prate Francusku, Italiju i Španjolsku, u maslinarstvu Španjolsku, Italiju i Grčku. Srećom, nitko se još nije dosjetio ponoviti onu prastaru da bi Slavonija trebala biti žitnica Europe. A pred pregovaračima će potom biti nemoguć zadatak: da izbore kvote i pravo na subvencije za te proizvodnje, da dobiju od konkurencije dio već podijeljenog kolača. I eurobirokrati im to naravno neće dati. Ili će, možda, popustiti ako im se nasmiješi veća korist na drugoj strani. Na drugoj strani, Hrvatska ima dvije ključne i vrlo trendovske prednosti pred većinom članica EU: čistu zemlju i čistu vodu. I svaki iole ozbiljan razvojni koncept trebao bi se temeljiti upravo na tim prednostima iz kojih logično proizlazi kombinacija specifičnih vrsta turizma i ekološke proizvodnje kao osnove budućeg razvoja. Putem tih bi niša istinski stratezi razvoja trebali tražiti hrvatsku šansu na tržištu EU, postavivši si cilj tamo gdje ima najviše klijenata, a najmanje konkurenata. Kad strategiju rade sekretarice, skupljajući mrvice iz 40 tisuća stranica propisa, ona se zasniva na kopiranju poznatog i cilj se ustanavljuje tamo gdje je klijentela već zasićena, a konkurencija preglema. Bit se pritom zamagljuje gotovo nebitnim detaljima: hoće li sir i vrhnje biti europski brand? Vjerojatno neće. Hoće li kulen biti europski brand? Možda, ali to nije osobito važno.
