HEP – od sljedeće godine liberalizacija tržišta struje

Najava prodaje ostatka portfelja i sve češći pozivi na zadržavanje važnih tvrtki pokazuju da je vrijeme za javnu raspravu i za odluku o granicama državnog sudjelovanja u ekonomiji.

Iako to nikad nije formalizirala i javno priznala, Vlada posljednjih godina podržava tvrtke u većinskom državnom vlasništvu da juči im javne ugovore. Ta podrška nije ujednačena i nema temelj ni u kakvoj strategiji, no efekti nisu nimalo zanemarivi za poduzeća o kojima je riječ. Vodstvo zagrebačke podružnice Hrvatske poštanske banke već desetak dana lobi među zastupnicima i stranačkim klubovima u Saboru da se financijsko poslovanje Sabora i Vlade prebaci u tu banku. Argumenti su, naravno, jačanje jedine komercijalne banke u državnom vlasništvu. No, država je posljednjih godina već prebacila znatan dio javnog financijskog kolača u HBP. Prema podacima koje je ove godine iznio Ante Bajo, ekonomist iz Instituta za javne financije u lipanskom newsletteru LJF-a, državni depoziti u HPB-u povećali su se s 26 milijuna kuna 2001. godine na oko 1,2 milijarde kuna 2003. godine. Podatke o poslovanju s državom u prošloj i prvoj deset mjeseci 2005. godine do izlaska ovog broja od Hrvatske poštanske banke nismo uspjeli dobiti. Ambicioznim predsjedniku uprave HPB-a Josipu Protegi, međutim, sve više državnih poslova nije dovoljno. Njegov je cilj u idućih pet godina povećati tržišni udio Hrvatske poštanske banke sa sadašnjih tri na 10 posto, i to rastom aktive od 400 posto. Organizm rastom se to teško može postići i zbog toga se HPB odlučio ući u utrku za kupnju HVB Splitske banke, jedine veće banke koja se trenutačno nudi na tržištu. Stav Vlade je tu nejasan: ministar financija Ivan Šuker izjavio je da Vlada razmatra mogućnost podrške HPB-u u preuzimanju splitskog konkurenta, no prepreke su obećanja MMF-u o prodaji HPB-a te cijena Splitanske banke od oko pet milijardi kuna, koju bi većim dijelom trebala pokriti država.

Rješenje ovog problema vidi se u strateškoj vezi HPB-a s državnim osiguravateljem Croatia osiguranjem, s kojim je Hrvatska poštanska banka već pokrenula zajednički investicijski fond. U cijeloj priči ne treba zaboraviti igrača iz sjene, Hrvatsku poštu. Jedan od planova predsjednika uprave HP-a Milana Skoblara je ponovno preuzimanje većinskog vlasništva u Hrvatskoj poštanskoj banci (sada HP ima 33,56 posto dionica Hrvatske poštanske banke); u prošloj godini intervjuju Lideru on je kao uzore spojio poštu u Japanskoj i Njemačkoj, kojima značajno dio prihoda donosi prodaja osiguranja. Tako bi se lako moglo dogoditi da se u savez uključi i Hrvatska pošta, čime bi nastao jak državni financijski holding koji bi imao mrežu od 1158 poštanskih ureda uz desetak poslovnica HPB-a i 20 podružnica CO-a. Holding bi uključivao treću banku po tržišnoj snazi (spojene HPB, Splitsku banku i Croatia banku) i vodeće osiguravajuće društvo u Hrvatskoj.

Drugi sektor u kojem bi država htjela zadržati značajnu ulogu je energetika. Vodeće energetske tvrtke su i dalje u većinskom državnom vlasništvu, no i one bi prema najavama sljedećih godina trebale biti djelomično ili potpuno privatizirane. Sljedeće godine će se prodati dodatnih 25 posto Ine, a trebalo bi početi i otvaranje tržišta električne energije. Tek nakon toga uslijedit će privatizacija Hrvatske elektroprivrede, ali o modelu se još raspravlja. Sigurno je da će država tražiti oblik privatizacije sukladno kojem će što duže ili čak zauvijek zadržati vlasničku kontrolu nad proizvodnjom i distribucijom struje, koja je u Hrvatskoj još uvijek socijalna kategorija. Dosad je, naime, Vlada jednostavno pozivanjem na vlasnička prava mogla kontrolirati maloprodajne cijene naftnih derivata, plina i struje, i to uglavnom na račun profitabilnosti kompanija koje se bave proizvodnjom i distribucijom tih energenata. Gubitak većinskog vlasništva znači, međutim, i gubitak kontrole, što je lekcija koju su hrvatske vlade naučile na slučaju privatizacije T-HT-a. Naime, tek su jakim političkim pritiscima uspjeli ‘nagovoriti’ T-HT da smanji pretplatu za fiksnu telefoniju i da počne više ulagati u brzi pristup internetu (ADSL), u čemu Hrvatska zaostaje za razvijenim zemljama, ali i susjednim zemljama u regiji.

Nezadovoljstvo države situacijom na tržištu telekomunikacijskih usluga vidi se i u dodjeli triju koncesija za brzi bežični pristup internetu državnoj kompaniji Odašiljači i veze. Time država pokušava nadoknaditi zaostatak u pružanju usluga brzog pristupa internetu stvarajući državnu alternativu T-HT-u (koji nije dobio niti jednu WiMAX koncesiju). Upravo bi Odašiljači i veze trebali biti državno uporište u telekomunikacijskom sektoru, u kojem se naziru i kvalitetni oblici javne kontrole u vidu Hrvatske agencije za telekomunikacije. Iako još uvijek pod jakom političkom kontrolom vlasti, agencija je donijela neke odluke kojima se prvi put ozbiljno zaštićio javni interes nauštrb profita velikih operatera. No to su samo počeci osamostaljivanja i profesionalizacije te agenciju čeka mukotrpan proces sazrijevanja na ubrzano liberalizirajućem tržištu telekomunikacijskih usluga.

Sektor u kojem država ima značajan vlasnički utjecaj (ali bi željela da ga nema) jest brodogradnja te metalurška industrija, odnosno čeličane. Svi pokušaji restrukturiranja, milijunske subvencije i državne garancije koje su proteklih godina dobila četiri državna brodogradilišta (jedino pulski Uljanik posluje pozitivno) nisu dali pozitivan rezultat. Brodogradilišta godišnje proizvode 50 posto manje brodova nego prije rata i na većini proizvedenih brodova ostvaruju gubitke. Održavanje brodogradnje na životu ispunjavalo je ipak nekoliko ciljeva. Brodogradilišta zapošljavaju velik broj radnika te osiguravaju poslove za niz manjih kooperanata. Uz to, brodovi su jedan od važnijih hrvatskih izvoznih proizvoda i u znatnoj mjeri statistički spašavaju vanjsku bilancu zemlje. Upozorenja iz Bruxellesa da Hrvatska neće moći zadržati darežljiv sustav subvencioniranja brodogradnje rezultirala su i najavama ministra gospodarstva Branka Vukelića o donošenju sanacijskog programa za domaća brodogradilišta, čiji je cilj da brodogradilišta od 2009. godine posluju pozitivno i bez državne pomoći. Bez obzira na uspjeh ili neuspjeh najnovijeg sanacijskog programa, država će još niz godina imati značajan utjecaj (i odgovornost) u sektoru brodogradnje. Gotovo je identična situacija sa željezarama u Sisku i Splitu, koje država neuspješno pokušava restrukturirati i privatizirati.

Posljednji dio nacionalne ekonomije koji država značajnije kontrolira jest transport, izuzimajući cestovni prijevoz. Državnom vlasništvu nad Hrvatskim željeznicama, Croatia Airlinesom i Jadrolinijom zasad se ne vidi alternativa pa se u skoroj budućnosti i ne spominje mogućnost privatizacije.

Vidici političara obično su kratkog dometa. Zato političari teže da mjere koje poduzimaju poluče rezultate već za trajanja njihova mandata. Kako je industrijska politika u biti dugoročna, to se upuštanje u borbu s restrukturiranjem obično odgađa ili se donose brzoplete, kratkoročne mjere.

Država mnogo sporije reagira na promjene tržišnih okolnosti od tržišta i ne prilagođava dovoljno brzo mjere novim okolnostima. Osim što je spora, država je i tijesna, pa se pojedini dokumenti sele s jednog na drugi činovnički stol a da na njima ništa nije učinjeno. Kontrola donesenih mjera je teško provediva jer parlament nepravovremeno dobiva potrebne informacije na temelju kojih bi mogao prilagoditi svoje odlučivanje.

Državom može dominirati uska interesna grupa koja državnu intervenciju prilagođava svojim interesima. Kada država jednom dodijeli privilegiju takvoj interesnoj grupi, teško ju može ukinuti. Interesna grupa kao da se ‘uhvatila’ za državnu intervenciju i ne želi da pustiti. Tako se može dogoditi da moćna interesna grupa državnu intervenciju usmjerava prema vlastitom probitku, a ne u cilju povećanja društvenog blagostanja.

Državna intervencija može potaknuti mnogo poduzeća da dio svojeg profita ulože u lobiranje ili pak u potkupljivanje državnih službenika kako bi i ona dobila određeni oblik državne zaštite. U uvjetima lobiranja rezultat poslovanja više se ne utvrđuje samo na tržištu, već njegova konačna visina ovisi o ishodu pogodbe s državom. Konačni raspored državnih pomoći ovisi o snazi partnera koji sudjeluju u pogodbi: velika poduzeća, strateške regije, snažne industrijske organizacije u boljoj su poziciji da iznude državnu pomoć nego što su to mala ili novoosnovana poduzeća.

Asimetrične informacije od ključne su važnosti pri dodjeli pomoći i pri nadgledanju njene provedbe. Poduzeće-potencijalni prilazac pomoći ima potpune informacije o tome što se unutar njega događa. No da bi dobilo što veću državnu pomoć, poduzeće je u napasti da svoje troškove prikaže višim od stvarnih. Političar odnosno državni službenik ili nema dovoljno informacija ili nije motiviran da istraži prezentirane brojke. Tako je dodijeljena subvencija obično veća od potrebne.

Ostatak državnog portfelja uglavnom se odnosi na pojedinačne predstavnike iz pojedinih industrija (Petrokemija, Dalmacijavino, KIM…) ili sektore u kojima država ne planira zadržati većinski vlasnički udio (hotelijerstvo). Iako ne spadaju u ‘strateški’ važne i državi zanimljive sektore, neke od tih tvrtki uživaju posebne beneficije zbog činjenice da im je država većinski vlasnik.

Zaštitaška kompanija AKD Zaštita zbog toga većinu klijenata dobiva iz grupe državnih institucija poput ministarstava, poreznih uprava, škola, pošta, državnih ureda itd. Načelnica službe za odnose s javnošću i informiranje Ministarstva obrane Marijana Klanac objašnjava da je prema prijašnjem Zakonu o javnoj nabavi Ministarstvo obrane provodit će nabavu sukladno novim zakonskim odredbama iz članka 6., a to znači da će se od državnih poduzeća nabavljati mnogo manje nego do sada, i to samo u zakonom predviđenim slučajevima’, kaže M. Klanac. MORH je uz to već prebacio svoj žiro račun u Hrvatsku poštansku banku.

Podrška države nekoj banci, pa tako i državnoj, nije proturječna, smatraju u HNB-u, jer je država klijent kao i svaki drugi. Jedina ograničenja su da država zakonom propisane račune ima pri Hrvatskoj narodnoj banci te da ne uvjetuje isplatu plaća djelatnicima preko HPB-a. Kako doznajemo u Ministarstvu financija, država ima jedinstveni račun državne riznice u HNB-u (račun Državnog proračuna) te 78 računa proračunskih korisnika u Hrvatskoj poštanskoj banci. Prosječni godišnji troškovi bankovnih provizija i naknada iznose 19,2 milijuna kuna.

Osim davanjem javnih poslova i koncesija, Vlada svoj utjecaj na tvrtke u ‘holdingu’ očito planira održati i promjenom privatizacijske strategije. Glavni čovjek za nova privatizacijska pravila, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Darko Tipurić, više je puta ponovio da će radničko dioničarstvo igrati važnu ulogu u budućim privatizacijama. Država također traži pouzdane domaće ili strateške strane suvlasnike koji će više igrati ulogu tihog partnera. U Jadroliniji je dr. Tipurić predložio ‘model privatizacije koji bi na transparentan način zaštitio nacionalne interese’; sedam posto dionica otočnoj lokalnoj samoupravi i zaposlenicima, po četiri posto dionica umirovljeničkom te braniteljskom fondu, na javnoj ponudi 50 posto plus jedna dionica tvrtke, dok bi država zadržala kontrolni paket od 25 posto plus zlatnu dionicu. U Croatia osiguranju bi se radnicima prodalo 38 posto dionica, fondovima 17 posto, dok se ostatak dionica obećaje čas umirovljenicima, čas Katoličkoj crkvi. Sve bi to trebalo osigurati raspršenost vlasništva i važnu ulogu države u kontroli poslovanja.

No pitanje načina na koji će država zadržati kontrolu nad svojim ‘holdingom’ je sporedno u odnosu na to treba li uopće Hrvatskoj takav organizirani skup državnih kompanija. Hrvatska je mala zemlja koja ne može utjecati na globalne trendove, već im se mora prilagoditi. No male zemlje moraju imati veću ulogu države u ekonomiji, ne u smislu ograničavanja tržišne utakmice, već u smislu potpore države privatnom sektoru i obratno, u vidu raznih zajedničkih poslova i ulaganja’, izjavio je za Slobodnu Dalmaciju Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore i jedan od zagovornika ideje o HPB-u kao jakej državnoj banci.

Državni holdinzi su se kao uspješan model pokazali potkraj prošlog stoljeća u ‘azijskim tigrovima’. Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan nagli ekonomski rast zahvaljuju izvoznoj orijentaciji, odnosno proizvodnji za izvoz u visoko industrijalizirane države svijeta, dok je domaća potrošnja bila obshrabravana raznim Vladinim mjerama poput visokih carina. Vlade Južne Koreje i Tajvane fiskalnom su i financijskom politikom usmjeravale investicije u metaluršku, kemijsku i automobilsku industriju te u proizvodnju potrošačke elektronike. No nakon velikih financijskih kriza te su ekonomije napustile centralno-planski model prema kojemu država usmjerava investicije u određene sektore.

Mana hrvatskog modela je u tome da ne tvori čak niti kopiju istočnoazijskoga izvoznog modela. Naime, riječ je uglavnom o sektorima i tvrtkama orijentiranim na domaće tržište, gdje svjetska konkurencija nije toliko jaka ili su te tvrtke u gotovo monopolističkom položaju. Jedini izvozni sektor u neformalnom holdingu je brodogradnja, i to je očito bio previšak zalogaj za državu. Uz neuspjeh brodogradnje ima još dokaza za poznatu tvrdnju da država nije dobar menadžer. Primjerice, iako sve više svojih financijskih transakcija obavlja preko Hrvatske poštanske banke, država ne uspijeva dobiti povoljnije uvjete kreditiranja. Lani je Ministarstvo financija kod poslovnih banaka uzelo 173 milijuna kuna kratkoročnih kredita. No HPB (zajedno s još četiri velike banke) je državi te kratkoročne kredite odobravala uz kamatnu stopu od 7 posto, što je nepovoljnije od kamatnih stopa na tržištu novca i jednako je uvjetima koje banke nude običnim građanima. Pitanje je i zašto državi zajedno kreditiranje tržištu manje zahtjevno, a nacionalno strateški važnih programa, nije dovoljna postojeća državna banka Hrvatska banka za obnovu i razvoj te niz kreditnih programa što ih nude ministarstva te po čemu će HPB biti bolja.

Unatoč svemu, ugledni ekonomist i znanstveni savjetnik nagrebačkom visokom učilištu VERN dr. Dražen Kalogjera podržava ideju državne banke.

• Podržavam tu ideju iz dva razloga. Prvo, postoje nacionalni interesi koji nisu tržišni i koji često korigiraju tržište. Oni nisu profitabilni na kratki rok, ali imaju šire društveno značenje, bilo regionalno bilo sektorsko. Prema tome, i u gospodarstvu postoje nacionalni interesi, posebno sada kad ulazimo u EU i kada će trebati stvoriti industrijsku politiku; tu ne može biti primaran samo tržišni interes. Za to će trebati sredstva, a mnogo je bolje da sredstva idu preko banke nego preko ministarstva financija kao birokratske institucije – kaže dr. Kalogjera i dodaje da će jedna efikasna državna uprava biti sretna da ne mora obavljati takve stvari, nego ih prepustiti bankovnim stručnjacima koji uvijek paze na tržišne kriterije, ali u suradnji s Vladom.

Što se tiče zadržavanja državnog utjecaja u ostalim sektorima ekonomije, dr. Kalogjera kaže da nijedna država na svijetu neke vitalne sektore svoga gospodarstva nema izvan svoga utjecaja. ‘Primjerice, primarna dužnost elektroprivrede je stabilnost sistema.’