Gotovina u Haagu

Slike i riječi generala Gotovine koje su obišle svijet te slike i riječi hrvatskih političara koje su ih pratile zapravo pokazuju u čemu je bit problema. Zašto je sveobuhvatni zločinački pohvat postala Oluja, vojna operacija kojoj su palce, prema vlastitom priznanju, držali Bill Clinton i Helmut Kohl, čiji su se vojnog efikasnosti i profesionalnosti divili zapadni vojni analitičari? Zašto se to dogodilo unatoč tomu što su pravnici Pentagona još 1998. godine u tužiteljstvu Haškog suda branili legitimitet i legalnost Oluje, kada su kanadski časnici, pripadnici UNPROFOR-a iz Knina, nastojali elaborirati optužbu o jednodnevnom prekomjernom granatiranju Knina, u tužiteljstvu Haškog suda koje, primjerice, nikad nije ispisalo optužbu o prekomjernom granatiranju Vukovara? Kako se dogodilo da zapovjednik oslobodilačke operacije koja je otvorila vrata američkom miru u BiH postane jedan od voda zločinačkog pothvata, najtraženiji bjegunac uz bok Karadžiću i Mladiću? Kako je sve to moguće pred sudom koji financira ponajviše SAD? Slike i riječi u proteklih nekoliko dana dale su odgovor. Razlika je bila tako očita: bila je to razlika u potencijalu i razlika u kompetenciji između zapadnog modela hrvatskoga generala i balkanskog modela hrvatskih političara.

Uhićen na Tenerifeu, general Gotovina izgledao je i ponašao se kao vrhunski zapadni vojnik. Imao je pravi odgovor na identifikacijsko pitanje španjolskih policajaca: ‘Jeste li vi gospodin Ante Gotovina?’ Odgovor je u trenutku, kad bi se većina ljudi jedva prisjetila vlastitog imena, bio vrlo precisan: ‘Da, ja sam hrvatski general Ante Gotovina’. Razlika između gospodina iz pitanja i stožernoga generala, zapovjednika oslobodilačke operacije iz odgovora u ovom je slučaju iznimno bitna. Istodobno, nakon što im je Carla del Ponte iz Beograda poslala poruku o uhićenju, mogli ste vidjeti slike i poruke balkanskog modela hrvatskih političara. Premijer Sanader gotovo je nosno poručio kako je to pokazatelj vjerodostojnosti njegove Vlade, predsjednik Mesić se pohvalio da je to potvrda kako je imao pravo kad je tvrdio da Gotovina nije u Hrvatskoj. Za razliku od Gotovine, koji se i u trenutku uhićenja postavio kao hrvatski general, oni su se s odmakom od nekoliko sati, pogladivši obraz nakon beogradske pljuske, postavili kao niži službenici Carle del Ponte.

Carla del Ponte u svojim je optužnicama Oluju okvalificirala kao zločinački pohvat. Oluja, koja poimence obuhvaća generale Gotovinu, Čermaka i Markača, ali implicira jednaku kaznenu odgovornost svih hrvatskih vojnih, političkih i policijalnih struktura. Takve optužnice kaznena praksa dosad ne poznaje. Što su učinili hrvatski političari balkanskoga kroja da upozore na karikaturalnost optužnica i ospore optužbe? Ništa. Uhićenje generala Gotovine pratila je medijska kampanja koja počiva na optužnici i promotivnoj strategiji Carle del Ponte. Jesu li hrvatski balkanski političari dočekali trenutak spremni, koristeći se njime da dokažu apsurd optužbi, jesu li barem reagirali na netočnosti u napisima? Ne, oni su bili dio promotivne kampanje Carle del Ponte.

Držanje generala Gotovine i prilikom uhićenja i u haškoj sudnici bila je i prigoda da se ponovno počne rehabilitirati Oluja. No to nema tko učiniti. Država to sam ja.’ Velika Britanija je u prošlim desetak godina uložila mnogo diplomatskog i obavještajnog napora u tužiteljstvo te miljune funti u različite ‘nevládine’ projekte vezane za Haški sud kako bi stvorila optužnicu i javno mnijenje o Oluji kao zločinačkoj akciji i generalu Gotovini kao zločincu uz bok Mladiću i Karadžiću. Jer, imaju koncepciju i znaju zašto to čine. Hrvatski su balkanski političari obećali pomoć: sedam dana mjesečno za obitelj u Haagu i neke novčića za odvjetnike. I što se više vrte paralelne slike hrvatskoga generala i hrvatskih balkanskih političara, to se više vidi zašto je general države koje nema imao razloga za bijeg. I zašto ima razloga strahovati od pomoći političara balkanskoga kroja.