Stočna Slavonija danas je jedna od najsiromašnijih regija u Hrvatskoj. U kraju koji se nekoć mogao podići najvećim voćnjakom u Europi danas se prodaju jabuke iz uvoza, a uspješne poduzetnike, koji se ne bave trgovinom ili ugostiteljstvom, može se nabrojati na prste. Na petnaestak kilometara od Vukovara u smjeru Osijeka nalazi se selo Bobote, sjedište obiteljske tvrtke Protein. Njezin osnivač Drago Rusmirović bavi se svinjogostnjakom od 1963. godine, kada je kao dvadesetpetogodišnjak krenuo s prvih stotina svinja. Sredinom osamdesetih otvorio je privatnu firmu za prodaju svinja i organizaciju proizvodnje, a od 1993. godine djelatnost je dopunio i proizvodnjom stočne hrane. Reintegracija Podunavlja označila je novi početak za tvrtku koja se danas bavi uzgojem svinja i proizvodnjom stočne hrane. Dok je 1997. godine firma imala sedmoro zaposlenih, danas ih ima četrdeset dvoje.
- Posao koji obavljamo odvija se dosta dobro. Firma posluje isključivo vlastitim sredstvima, pa nam se ne događaju greške drugih koji posude novac a onda ne mogu vraćati kredit – kaže Rusmirović i nastavlja: – Prošle godine ostvarili smo promet od 28 milijuna kuna, a godišnja dobit tvrtke iznosi od dva do tri milijuna kuna. Kao kukuruz iz vlastitog uzgoja pojeftinio bi nam ukupnu proizvodnju i smanjio ovisnost o tržištu. Zbog manjka na domaćem tržištu prošle smo godine morali uvesti 380 vagona iz Madžarske – navodi Rusmirović priznajući da željno čeka najavljenu privatizaciju poljoprivrednog zemljišta nekadašnjih kombinata.
Osim za prodaju, stočnu hranu tvrtka proizvodi i za potrebe vlastite farme. Protein je prošle godine isporučio oko 14.000 svinja, a ove godine očekuje povećanje prometa. Trenutačni kapacitet farme od 3.600 svinja trebao bi se na proleće proširiti na 6.000 komada po turnusu, čime bi se izbjegla nabava svinja od kooperanata.
-
Problema s plasmanom robe nemamo, ali imamo problema u naplati potraživanja. Sa Sljemenom smo se tako dvije godine natezali po sudovima zbog 200 neplaćenih svinja. Od 188 tisuća kuna, uspjeli smo naplatiti samo 30 tisuća, a PDV-a smo platili 40 tisuća kuna. To smo potraživanje tek nedavno uspjeli riješiti tako što nam je podmireno strojevima, koje smo kompenzirali s jednim našim partnerom. Činjenica je da se sudski sporovi namjerno oduljaju, što male proizvođače može odvesti u propast – kaže Rusmirović i ističe kako bi država trebala ubrzati naplatu potraživanja.
-
Stočna hrana je proizvod koji zbog svoje niske cijene ne podnosi opterećenje prijevoza daljeg od 100 kilometara, pa tako nema izvoznih potencijal. Ulaskom u Europsku uniju otvorit će se tržište svinja, ali za to smo spremni. EU je veliko tržište, ali bolje je više raditi a manje zaraditi, jer je to na dugi rok isplativije. Ako se Austrijanac može nositi s konkurencijom, zašto ja to ne bih mogao? Sa stotinu svinja u turnusu ne možemo konkurirati, ali s nekoliko tisuća svinja proizvođač je osigurana čista dobit i od 20 kuna po komadu da bi se održao. Nužno je okupniti proizvodnju jer mali proizvođači ne mogu konkurirati. Danas svaki dobavljač želi imati stabilan i siguran dotok robe. Ako kupac svaki tjedan od mene uzme 120 do 150 svinja, neće od mene odustati i odlučiti se za pošiljku malog proizvođača. Rusmirović priznaje da je malim proizvođačima danas vrlo teško opstati na tržištu. Seljaci više nisu u cjenovnoj prednosti pred industrijom i jedino rješenje vidi u ujedinjenju malih uzgajivača prema načelu nekadašnjih zadružnih u relevantnu tržišnu firmu koja će moći stabilno opskrbljivati nabavljajuće. Seljaci se često ne snalaze u složenoj i prema Rusmirovićevu mišljenju nepotrebnoj birokratskoj proceduri od koje nitko nema koristi.
