Danas smo u prehrani u poziciji da stvorimo kompaniju koja će biti prva na jugoistočnim prostorima. Moje je načelo ostvariti preuzimanje, ali i osigurati suradnju. Na taj smo način otvorili vrata i srpskom kapitalu da postane dio Droga Kolinske. Na isti način razgovaramo i na hrvatskom tržištu.
Igor Bavčar, predsjednik Uprave Holdinga Istrabenz iz Kopra, danas je izuzetno zanimljiv hrvatskoj javnosti jer je na čelu tvrtke koja je agresivno krenula u regiju kojoj pripada i Hrvatska. Preuzimanjem, a zatim i spajanjem Droge i Kolinske, Istrabenz je stvorio temelj za značajnu regionalnu prehrambenu tvrtku. Kad smo prošli tjedan u Istrabenzovu ljubljanskom uredu razgovarali s Bavčarom, na pitanje hoće li smijeniti direktora Mercatora diplomatski je odgovorio: ‘O promjenama odlučuje Nadzorni odbor. Ja se time ne bavim’. Nekoliko dana nakon toga, Nadzorni odbor je svoje odradio i sada se mogu očekivati još ambiciozniji potezi moćnog slovenskog menadžera, koji neosporno uživa podršku i premijera Janšu.
Bavčar je, međutim, i inače jedna od najzanimljivijih ličnosti u novoj slovenskoj povijesti. Pozornost na sebe privukao je još kao student. Tema njegova diplomskog rada: ‘Kritika Marxove teorije vrijednosti i robne proizvodnje’, dugo je bila na ledu. Diplomirao je na katedri za Političke znanosti, na od političkog estabilismenta osporavanom diplomskom radu a za koji je dobio i prestižnu studentsku nagradu France Prešern. Početkom osamdesetih bio je urednik studentskog tjednika Tribuna. S Janezom Janšom objavljuje dnevnik komunističkog disidenta Staneta Kavčiča. Bilo je nekako logično da upravo Bavčar stane na čelo Odbora za ljudska prava, kad je 1988. godine tadašnja JNA uhitala Borštnera, Janšu, Tasića i Zavrla. Zapravo, kao lider Odbora stupio je i na slovensku političku scenu.
U prvoj slovenskoj demokratskoj vladi premijera Lojzeta Peterlea, od 1990. do 1993., bio je ministar unutarnjih poslova. Godine 1991. vodio je Vladin projekt osamostaljivanja Slovenije. U lipanskom ratu iste godine na čelu je Glavnog stožera oružanih snaga. Bio je ministar u pet slovenskih vlada.
U lipnju 2002., slovensku javnost iznenadio je odlaskom s političke scene u gospodarstvo. Tada je imenovan za predsjednika Uprave Istrabenz, međunarodnog holdinga koji osim slovenskoga djeluje na osam tržišta: austrijskom, hrvatskom, talijanskom, bosanskom, njemačkom, srpskom, makedonskom i ruskom. Tvrđa djeluje na području energetike, investicija, turizma i prehrane te u djelatnosti potpore informatičkih. U 2004. godini holding Istrabenz poslovao je s 30 milijuna eura dobitka. Razgovor smo ipak počeli s makrorazine, o temi koja je danas u Hrvatskoj vrlo zanimljiva.
-
Nas u Hrvatskoj iznenadio je da Slovenija nije iz europskih fondova ‘povukla’ koliko je realno mogla. Tako su zvijezde ispalili Slovaci koji su u tome uspjeli.
-
Bili smo upozorjeni na to da će naša apsorpcijska mogućnost odme bi se omogućili svi ti postupci. Tu prije svega mislim na lošu politiku lokalnih zajednica koje se nisu potvrdile kao dovoljno spremne za promjenu.
-
U Hrvatskoj postoji dojam da baš u Sloveniji postoje vrlo jasni kriterij i dobra suradnja krupnog kapitala i visoke politike.
-
Ja imam suprotan osjećaj, nai-me, da se u Hrvatskoj dobro sura-duje. Što se krupnog kapitala ti-če, u Sloveniji još nema igrača koji bi se mogli usporediti s nekim hrvatskim igračima. Nema nikoga tko bi bio jak poput Todorica. Malo je, primjerice, toliko jakih poput Adris grupe.
-
Zar Istrabenz nije jak?
-
Mi smo jaki, ali mi smo menadžeri, a vaši su ljudi i vlasnici i menadžeri. Vaš je start drukčiji. Situacija je možda još naglašenija u Srbiji, manje u BiH. Možda postoji i neka simetrija s političkom situacijom. Mi smo imali jake političke ličnosti, ali nikad se nisu mogle mjeriti s onima u Hrvatskoj, Srbiji ili u BiH. Naša politička kultura bila je sklonija traženju koalicije, disperziji političke moći na različite centre, naglašavanju od samog početka parlamentarne demokracije višestranacog sustava. Kod nas čak ni predsjednik države nikad nije imao ovlasti kakve je, recimo, imao u Hrvatskoj. Vi sada idete u smjeru parlamentarne demokracije.
-
Nas čeka još zadnja faza privatizacije. Ja sam se kao član LDS-a. što sam i danas, zalagao još 2002. da u privatizaciju idemo brže, da državne fondove damo profesionalcima izvana, a da im država samo naznači odrednice, da ih obavijesti o tome što zapravo želi napraviti. Nova Janšina Vlada ima veoma visoko postavljen cilj razvoja gospodarstva, ali vrlo spo-ro to provodi.
-
Spomenuli ste da predstoji nova faza privatizacije. Koji će recept biti prihvaćen?
-
Naziremo gdje se može naći jače zaleđe slovenskog kapitala, a gdje je ulazak stranih investicija nužan. I to ne samo zbog novca nego i zbog znanja, zbog know-how i razvoja pojedinih grana.
-
Bili ste i ostali bliski sa sadašnjim premijerom Janezo Janšom. Koliko Vam to pomaže u sadašnjem poslu?
-
Bio sam blizak sa svima. I s prijašnjim Vladom i s premijerom Ropom. Sa stanovništva Istrabenza pogotovo jer radimo u gospodarskim granama koje su u velikoj mjeri, prije svega u energetici, regulirane, a odnosi s državom jedna su od bitnih odrednica naše poslovne politike. Moramo biti u dobrim odnosima s vlada. Ne samo sa slovenskom nego i s hrvatskom, gde sudjelujemo u turizmu, a ulazimo i na tržište zemnog plina; također i s Vladom u BiH, u kojoj počinjemo graditi novu tvornicu Droge Kolinske, pa i u Srbiji, gdje smo prije kratkog vremena završili akvizicije dviju najvećih prehrambenih firmi.
-
Slovenski model postupne tranzicije pokazao se uspješnim, većina teoretičara koristi pojam ‘gradual approach’. Sada se u Sloveniji vodi polemika s mladom strujom ekonomista koji su za jači neoliberalizam u ekonomiji. Na čijoj ste strani?
-
Ja sam na strani promjena i reformi. Mislim da su nam potrebne i ako je u početnom periodu postupnost bila korisna. U trenutku kad su se ekonomija i država nekako pozicionirale na tim međunarodnim prostorima, a pogotovu s obzirom na politički vrlo nestabilno okružje, gradualni pristup značio je traženje socijalnog mira, održavanje jednake kvalitete života koja je u Sloveniji dosta visoka a prema mišljenju mnogih i može vlastitome i više nego što naša ekonomija realno dopušta. Mislim da su mladi ekonomisti, grupa koja radi u Odboru za reforme, dobro analizirali situaciju. Slovenija je dobila dosta visoke ocjene u procesu ulaska u EU, čak su je navodili kao primjer drugima ali, rekao bih, polako izlazi iz okvira tih usporedbi. Često nazočim okruglim stolovima i brifinzima Ekonomista, jer su veoma informativni, i uočio sam da se Slovenija još navodi kao primjer u pozitivnim analizama, ali nije ono što je bila. Padamo na nekim ljestvicama, konkurentnosti primjerice, pa su nam reforme doista potrebne.
-
S druge strane, rekao bih da je Slovenija u 90-ima odigrala odličnu obrambenu utakmicu, za razliku od Hrvatske koja je izgubila npr. vlastiti bankarski sustav. Sada možete, ambicioznii kakvi jeste, krenuti u borbu za tržišta.
-
Tu obrambenu utakmicu mogli smo odigrati i bolje, danas bismo imali više jačih firmi. Slažem se s vašom procjenom o solidno odigranoj utakmici, jer mi nismo ušli u EU na način na koji je ušla Mađarska. Mislim da je jedan od razloga i taj što se tadašnji menadžment, koji je vodio slovenske kompanije, unatoč procesu privatizacije uspio brzo prilagoditi novim tržištema i u vrlo kratkom roku gospodarski se usmjeriti prema Zapadnoj Europi. To nam je omogućio i osiguran politički mir. I, naravno, posve različite međunarodne prilike u usporedbi s Hrvatskom. U to privatnih dioničara ali su i državni fondovi još jaki, dakle, postoji disperzija. Istrabenz je sâm ustanovljen kao strateški holding koji se razvija u smjeru koji prilično odgovara vlasnicima. I sâm kupujem dionice. Možda ću ih kupiti još više i možda će me jednom zanimati neki radikalniji korak u tom smjeru, ali zasad ne osjećam ograničenja u tom dijelu.
-
Šta vaši dioničari traže i očekuju od vas?
-
Očekuju 10 posto na uloženo, ali valja naglasiti da ne očekuju 10 posto svake godine, nego dugoročno. To nije ni malo ni jednostavno.
