Oblik poslovne suradnje kao politička poluga

Premijer Sanader poziva poduzeća da osnuju konzorcij za kupnju Splitske banke, potpredsjednik Vladu Polančec inicira konzorcij za spašavanje koprivničke tvornice obuće Sloga, a predsjednik Sabora Šeks želi konzorcij slavonskih građevinskih kompanija.

Reakcije iz tvrtki koje bi prema medijskim spekulacijama trebale biti okosnica domaćega konzorcija za preuzimanje Splitske banke i čije je osnivanje najavio premijer Ivo Sanader pokazuju da se ideja o još jednom konzorciju s plemenitim političkim ciljevima suočila s problemima i prije nego što je realizirana.

Premijer je prošlog tjedna u intervjuu Večernjem listu pozvao jake domaće tvrtke da se okupe u konzorcij i pomognu državnoj Hrvatskoj poštanskoj banci da kupi HVB Splitsku banku obećavši zauzvrat sudjelovanje države u projektu. Nijedna tvrtka, međutim, još nije potvrdila sudjelovanje u konzorciju i ne zna se odakle će doći 700 milijuna eura, kolika je procijenjena vrijednost akvizicije.

No još ima šanse da premijerov konzorcij zaživi, i to zbog visoke razine političkog pokroviteljstva te postojanja niza domaćih kompanija koje žele blisko surađivati s državom (iz vlastitih motiva). Naravno, u konzorcij bi se mogle uključiti i neke tvrtke koje vide priliku za investiciju u profitabilni bankarski sektor, a nemaju snage za samostalni ulazak. No formiranje konzorcija ne znači automatski i njegov uspjeh. Ovih će dana na adrese velikih svjetskih banaka i potencijalnih kupaca Splitske banke stići poziv za iskazivanje interesa, a kako domaći konzorcij ne postoji, u ovoj se fazi neće moći uključiti u igru.

Uspije li se državno-privatni konzorcij sljedećih tjedana formirati i uključiti u pregovore, suočit će se s konkurencijom bogatih svjetskih banaka i vrhunski pripremljenih pregovaračkih timova. Unicredit, pak, kad je već zbog hrvatskoga zakonodavstva morao prodati Splitsku banku, neće imati ‘nacionalnih’ obzira i pokušat će postići što višu cijenu.

Konzorciji su posljednjih godina bili jedan od najčešćih oblika poslovne suradnje u kojoj se tvrtke povezuju financijski na točno određenom projektu. Konzorciji su, primjerice, bili osnova iz koje su poslije nastali prvi investicijski fondovi. Primjer je i Questus, koji upravlja ulaganjima sedam kompanija.

Posljednjih godina domaći konzorciji najčešće osnivani kad je trebalo nešto izboriti od države, bilo koncesiju, oprost dužova ili posao za državnu tvrtku ili upravu. Strani su ulagači uključivanjem domaćih poduzeća ublažavali negativnu percepciju u javnosti i strah od rasprodaje Hrvatske koji je utjecao na odluke političara. Domaći su se konzorciji, pak, često ponosili upravo ‘čistokrvnošću’ vlasničke strukture.

Posljednjih mjeseci konzorcij dobiva imidž modernog, tržišno prihvatljivog samaritanca koji priskače u pomoć nacionalno ili lokalno važnim tvrtkama. Tako je osnovan konzorcij za spas zagrebačke robne kuće Nama, koprivničke tvrtke pregovaraju o konzorciju za spas koprivničke tvornice obuće Šloga, okuplja se konzorcij za spas riječkoga brodogradilišta Viktor.

Osipanje članova posljedica je i loših rezultata ili razočaranja članova. Hrvatski konzorcij za Hercegovačku banku vrlo se brzo osuo kad je postalo jasno da u njezinu portfelju nije Eronet, iznimno profitabilan i vrijedan hercegovački mobilni GSM operater. Ta je spoznaja znatno umanjila vrijednost imovine pa je na kraju u konzorciju ostao samo FIMA Holding jer ga zanima upravo bankarski dio poslovanja Hercegovačke banke.

Recepata za uspjeh konzorcija nema. Početak je konzorcija tvrtka ili osoba koja ima ideju o zaradi, ali nema dovoljno novca za njezino ostvarenje. Vrijednost ideje i kvalitete tog lidera obično su ključni za krajnji uspjeh. Nakon toga treba pronaći partnera koji imaju isti cilj. Neki su konzorciji propadali kad bi članovi shvatili da imaju različite ciljeve i motive pri formiranju konzorcija. Često se u konzorcijima uključuju tvrtke koje imaju poslovne odnose s kompanijom koja je cilj akvizicije, a cilj su grupa i poslovni partneri inicijatora osnivanja konzorcija.

Nakon svega, potrebno je ostaviti dovoljno vremena za pripreme. Stručnjaci smatraju da je za osnivanje i pripreme potrebno najmanje šest mjeseci. Šanse za uspjeh konzorcija osnovanih na brzinu radi dnevno-političkih ciljeva ili da bi se iskoristila prilika koja se iznenada pojavila na tržištu znatno su manje.