Tomo Horvatinčić

Božićne i novogodišnje čestitke s motivima Hoto tornja i Castellum Centra već su bile otisnute, ali do trenutka kad su ih poslovni prijatelji dobili, Horvatinčić je svoje nekretnine morao prodati Hypo banci.

Je li Tomo Horvatinčić zbog poslovnih teškoća morao prodati svoj Hoto poslovni toranj, u kojem posluje T-HT, i Castellum Centar, poslovni objekt u Hebrangovoj ulici u Zagrebu, ili je, kao što je službeno objavljeno, samo prenio svoje poslovanje na Hypo Alpe-Adria-Imobilijen AG? Na Horvatinčićevim božićnim i novogodišnjim čestitkama koje ovih dana šalje poslovnim prijateljima otisnuti su Hoto poslovni toranj, Castellum Centar i Hoto kuće, kao da prodaje ili prenošenja poslovanja nije ni bilo.

Upućeni kažu da je Horvatinčić isplaćen po svim točkama ugovora o kupoprodaji nebodera u kojem posluje T-HT i Castellum Centra, a taj je posao obavljen na brzinu pa se nisu stigle otisnuti nove ‘hoto čestitke’ na kojima bi se izbjeglo pojedinačno navođenje svih dosadašnjih ‘hoto objekata’.

Da se Horvatinčić zbila suočio s poslovnim teškoćama, pokazuju i ubrzane statusne promjene u njegovim brojnim tvrtkama osnivanim a za građenja pojedinih objekata i naselja kao što su konzalting, upravljanje nekretninama itd. Većina tih ubrzanih statusnih promjena, osobito promjena kapitala, evidentirana je u Šudskom registru od sredine 2004. do praktično ovih dana.

Portretiranje Tome Horvatinčića kao da oslikava više veoma različitih osoba. Rođen je 1948. godine u Rakovu Potoku, mjestu na staroj cesti od Zagreba prema Jastrebarskom. No ubrzo nakon Tominog rođenja obitelj se seli u Pleternicu kraj Požege. Završio je srednju i višu školu za prometne tehničare. Radio je najprije na autobusnom kolodvoru u Požege i poslije u SUP-u kao šef odjela za izdavanje vozačkih i prometnih dozvola. Tijekom školovanja i prvih zaposlenja aktivno igra nogomet u pleterničkoj Slaviji i rukomet u požeškoj Slavoniji.

Od 1971. Tomo Horvatinčić u Karlsruhe u Njemačkoj vodi dnevni restoran koji se noću pretvara u bar. Vraća se u domovinu i na tromedi samoborskih sela Novaka, Strmca i Sveti Nedelje kupuje gostionicu Kod tete Marije koju postupno preuređuje u restoran Babilon i kasnije u prvi privatni hotel (pod istim nazivom). U sumraku socijalističkoga gospodarskog sustava Horvatinčić kao ugostitelj zna dobro iskoristiti ‘zlatno doba narudžbenica’, odnosno doba tzv. poslovnih ručkova na račun tada društvenih poduzeća. Kao uspješan ugostitelj postaje i predsjednik NK Samobor, gdje uspostavlja dobre poslovne kontakte i s Marinkom Bobanom.

U to vrijeme i na maksimirskom stadionu ističu se reklame restorana Babilon sa sloganom ‘deset minuta od centra Zagreba’, a tim se sloganom Horvatinčić koristi i danas u dosta slaboj prodaji tzv. hotovila izgrađenih na gmajnima pokraj Svete Nedelje. Horvatinčić je kupovao gmajne (njemački geheim – javni pašnjaci) po iznimno povoljnim cijenama računajući da na tim livadama ubrzo mora početi izgradnja zagrebačkih prigradskih naselja.

Sportski rad Horvatinčiću koristi u stvaranju poslovnih veza kada djeluje s Josipom Šojićem, direktorom bankrotirane Komercijalne banke, također sportskim radnikom. Tomo Horvatinčić jedno je vrijeme bio i direktor maksimirskog prvoligaša promjenjiva imena, a Komercijalnu banku mnogi su u to vrijeme zvali ‘HDZovom kasom uzajamne pomoći’ ili ‘Dinamovom bankom’.

Ogorčen time što je Upravni odbor HFP-a 1994. odbio njegovu ponudu za kupnju 41,6 posto dionica hotela Dubrovnik na zagrebačkom Jelačićevu trgu, Horvatinčić izjavljuje da će ponovno otići u inozemstvo slijedeći primjer mnogih kolega ugostitelja koji su u Hrvatskoj pokušali uložiti svoj novac i, nakon što u tome nisu uspjeli, opet morali otići u inozemstvo.

Astrološki rečeno, slijedi vrlo nepovoljno razdoblje za Horvatinčića, opterećeno osobnim problemima koji su kulminirali 1997. rastavom s prvom suprugom i razlazom s već odraslim sinovima te teškom neizlječivom bolešću. Ipak, slijedi i uspješno zaliječenje, a i novi brak s današnjom suprugom.

Oporavljom Horvatinčiću nakon propalog ulaganja u hotel Dubrovnik kao utješna investicija nudi se zapuštena zgrada u najstrožem središtu Zagreba u Hebrangovoj ulici. Naručuje se projekt preuređenja u luksuzni hotel, no sve se jako zakompliciralo kad je zamišljeno proširenje i na susjednu zgradu. Naime, vlasnici u međuvremenu otkupljenih stanova znali su iskoristiti neočekivano investiciju i dobro prodati stambene kvadrate zapuštenih stanova.

Pokazalo se, međutim, da ni uza sve dobre veze nije bilo moguće dobiti dozvole za otvaranje hotela pa je uslijedilo više prenamjena objekta, što nije bilo lako s obzirom na to da su zgrade u Hebrangovoj bile pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika. Na kraju su zgrade prenamijenjene u poslovni kompleks pod nazivom Castellum Centar. Financijske teškoće zbog zastoja u obnovi i lutanja u određivanju namjene zgrade u Hebrangovoj Horvatinčić prevladava zahvaljujući aranžmanu s Ivicom Mudrinićem, odnosno s današnjim T-HTom koji se privremeno useljava u Castellum Centar do dovršenja u međuvremenu započetih gradnje Hotostrojovog tornja na Savskoj cesti blizu središta Zagreba.

Ohrađen uspješnim ‘akrobacijama’ u prenamjenama palača pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika Horvatinčić se upušta i u kupnju i iseljavanje stanara iz palače na Zrinjevcu broj 10, čiji veći dio iznajmljuje stranom veleposlanstvu.

U seoskim sportskim ekipama kapetane biraju prema kriteriju tko može najjače napucati loptu. U skladu s tom tradicijom Dinamovi bivši i sadašnji funkcionari Horvatinčić i Zdravko Mamić u medijima se nadmeću tko će od njih dvije izgraditi viši nebo u Zagrebu. U prosincu 2003. Horvatinčić u medijima najavljuje da će izgraditi nebo sa 104 kata visok 376 metra, da će gradnja početi 2005. i biti dovršena za dvije godine ‘kako bi Hrvatska ušla u EU s najvišom zgradom u Europi’. Za utjecu urbanizma Zagreba, Horvatinčić obećava da taj nebo neće biti izgrađen u središtu Zagreba.

Horvatinčić odustaje od izgradnje ‘svog’ nebo, a ne može reći i za ostale građevinske poduzetnike koji su poput Josipa i Borisa Kordića odlučili iskoristiti nadmetanje Mamić-Horvatinčić i počeli gradnju nebo u pod nazivom Eurotower na križanju Vukovarske, Lučićeva i Humboldtove.

Nakon dovršenja Hotostrojovog tornja i useljenja T-HT-a Castellum Centar više nije potpuno popunjen, a na naplatu istodobno stižu i računi za izgradnju hotostrojovog tornja na gmajnici kraj Svete Nedelje, a prodaja stanova u tom naselju ne teče prema očekivanjima investitora. Mnogi su zainteresirani odustali, kažu, zbog toga što je u tzv. urbanim vilama ‘zgusnuto’ previše stanova pa to više nisu očekivane ‘kuće u nizu’ s malo zelenila u organiziranom naselju, kao što je bilo najavljujeno. A ‘deset minuta od centra’ imati značaj, a ne kućicu u nizu s komadićem zelenila nije baš neka prednost jer ako se stanuje u stanu, bolje je da on bude u centru, a ne ‘deset minuta od centra’.

Zbog slabije prodaje hotovila i nepopunjenosti Castellum Centra Tomo Horvatinčić zapao je u finančijske teškoće koje su možda više likvidnosne (trenutačni nedostatak novca koji se može prevladati), a manje nesolventne (trajna nesposobnost podmirivanja obveza). No nije li to ‘sudbina’ većine građevinskih poduzetnika?