Financiranje političkih stranaka i izbornih kampanja došlo je na ‘dnevni red’ medija tek posljednjih nekoliko godina, kada se sve otvorene počinje pisati i govoriti o toj vrućoj temi. Naime, u Republici Hrvatskoj sve do predsjedničkih izbora 2005. nije se primjenjivala nikakva obveza cjelovitog javnog objavljivanja izvora financiranja.
Nadalje, nema nikakvog limita visine i izvora financiranja, kao ni kazne u slučaju nepridržavanja pravila. Na djelu je također netransparentnost financiranja iz privatnih izvora, dok su članarine praktički beznačajni izvor financiranja. To je i razlog zašto se još potežu afere o načinima financiranja posljednjih izbora, u kojima je doduše teško doći do istine tko je kome i koliko dao novca za kampanju, ali je zato više nego jasno da se u tom području prepliću mnogi interesi, te da kapital ne zazire od ulaganja u političare koji će, jednom kad sjednu u fotelu, odlučivati o zakonima koji bi mogli donijeti korist njihovu donatoru.
Toga nisu poštedene ni zemlje razvijene demokracije, ali one, za razliku od nas, imaju zakone kojima se financiranje političara može učiniti transparentnim i u zakonskim okvirima. Sve to upozorava na činjenicu da je reguliranje političkih financija u Hrvatskoj jedno od zasigurno vrlo važnih pitanja na koja mora odgovoriti ova Vlada, posebno u vrijeme kad je pred Hrvatskom članstvo u EU.
U senzibiliranju javnosti za to pitanje zasigurno će pomoći i knjiga Željke Kulenović, koja podrobno opisuje ne samo postojeće modele financiranja politike nego i zakonske okvire u Hrvatskoj i u Europskoj zajednici. Posebna pozornost posvećena je pitanjima korupcije i ulozi žena u politici.
