Izreka Güntera Grassa ‘o ljubavi se može suditi tek kada se ona izgubi’ u znatnoj se mjeri odnosi i na Veselka Tenžera. Tek kad je umro, na način koji je rijetko tko mogao očekivati, u javnosti je do pune mjere artikulirana svijest o značenju njegova novinarskog i publicističkog djela, koje je po svojim koordinatama, po strogoj i svjesno prihvaćenom autosudstvu ponajprije usporedivo s onim Matoševim.
Sadašnjost za vječnost razotkriva cjelokupnu Tenžerinu poetiku. Tu su prvi put u jednoj knjizi sabrani tekstovi najboljega hrvatskog feltonista, eseista i kritičara. Upravo ovako prikupljeni na jednome mjestu još su dublji i znakovitiji nego što su izgledali dok su se objavljivali u pojedinim knjigama i časopisima.
A vremenski odmak dao im je novu dimenziju, spoznaju o nevjerojatnoj preciznosti u procjeni događaja, fenomena i pojava o kojima je Tenžera pisao prije dvadesetak godina. Odlučnim pogovorom u knjizi Zdravko Zima, koji je knjigu i priredio, razotkrio je i nepoznatu stranu Veselka Tenžere i pridonio novom čitanju Tenžerina životopisa.
