Izvozne šanse u malim programima i serijama

Svaka država teži tomu da joj gospodarstvo ima uravnoteženu vanjskotrgovinsku bilancu, a industrijski visokorazvijene zemlje ostvaruju i pozitivni, pa i optimalni saldo. U posljednje vrijeme na tom su području nemir unijele zemlje Dalekog istoka, posebno Kina. Mnogo prije to je, pa i više od toga učinio Japan, ali na to su se već svi navikli pa to više i nije vijest ili tema. Gdje je u tom kontekstu Hrvatska, svima je poznato, međutim, pitanje je koliko je pametno realno govoriti o mogućnosti povećanja izvoza jer će te brzo biti prozvani pesimistom ili skeptikom. Bez obzira na to, izvoz je realnost i tema koja se ne smije zaobilaziti iz mnogo razloga.

Određene političke nomenklature, pa i neki ekonomisti godinama iznose različite ekonomske opcije (poticaji, politika tečaja i slično) nadajući se i očekujući povećanje izvoza.

Postavlja se pitanje možemo li mi uopće znatno povećati izvoz u sljedećih desetak godina. Tvrđim da ne možemo. Zašto?

Pretpostavimo da se iskusni komercijalist, koji poznaje potencijal našega gospodarstva, uputi u zemlju s kojom imamo slabije razvijene ekonomske odnose kako bi plasirao našu robu i usluge. Naći u toj zemlji više od pet poznatih robnih programa poput Plivinih, Podravkih ili Končarevih nemoguće je misija, pa i pod cijenu da robu pokuša plasirati preko vezanih poslova. Ukratko, gospodarski je potencijal Hrvatske skroman i osim nekoliko spomenutih poznatih robnih programa mi nemamo što ponuditi i inače vrlo senzibiliziranom pa i po malo zasićenom tržištu. To je, nažalost, naša realnost i od toga ne treba okretati glavu.

Što Hrvatska realno i objektivno može učiniti kako bi ipak znatno povećala izvoz?

Da bismo lakše odredili što možemo, bitno je znati što ne možemo. Na svjetskom tržištu odavno su podijeljene karte za plasman industrijskih roba pa na tom području ništa ozbiljno ne možemo učiniti, ni sada ni u sljedećih desetak i više godina.

Hrvatska zato može računati na izvoz niza sitnih robnih programa, pa i usluga koje će se moći plasirati na svjetsko tržište u malim serijama kao dopuna poznatim robnim programima. Sudbina je takvih roba, osim rijetkih i sretnih iznimaka, da će na svjetskom tržištu biti relativno anonimne i imati upitan status u međunarodnim trgovackim odnosima.

Velike izvozne serije, pa i velike investicijske projekte odmah možemo isključiti, da ne kažem bar privremeno zaboraviti. O takvim projektima koji predviđaju otvaranje 1000 ili više novih radnih mjesta danas pregovaraju vlade ekonomski moćnih zemalja, posebno ako je robni program usmjeren prema izvozu. Osim toga, jedan od glavnih zahtjeva investitora financijska je sigurnost, a mi, nažalost, takvo što u postojećem stanju kao normu ne poznajemo.

Da bi mali i srednji poduzetnici mogli učiniti taj vrlo važan iskorak u povećanju izvoza, nužno je:

imati ekonomsku politiku koja doslovno mora potencirati razvoj malog i srednjeg poduzetništva te obrtništva,
zakonodavnim putem potrebno je izjednačiti ugovorne odnose između tzv. velikih i malih poduzeća,
zakonodavnim putem treba povećati kreditnu sposobnost malih poduzeća,
treba podići konkurentnost i sniziti cijene instrumentima ekonomske politike.

Razina kvalitete, dizajn i slično ne mogu se poboljšati bez kvalitetnog istraživanja i razvoja, i to gotovo na znanstvenoj razini, a to opet ima svoju cijenu koju naša poduzeća ne mogu platiti. Zašto? Pri koefficientu obrtaja naplate potraživanja 2 ili 4 teško se može financijski pratiti tekuće poslovanje, isplaćivati plaće, pa o financiranju skupih službi nitko i ne razmišlja. S druge strane, svjetsko tržište na području konkurentnosti odavno ne trpi improvizaciju ili stagnaciju u razvojnom smislu.

Zaključke u vezi s primjerima koje navodimo u posebnom okviru nije potrebno posebno izvoditi. Ipak, i potrošne ćemo robe teško plasirati na svjetsko ili europsko tržište ne samo zbog konkurencije nego i zbog toga što naša ekonomska politika nije dovoljno u funkciji razvoja malih i srednjih poduzeća. Razloga za tu tvrdnju ima dosta, za ilustraciju navodim samo jedan. Poslovna je politika naših velikih poduzeća da, ne samo namjerno, otežu s plaćanjem malim poduzećima koristeći se tako njihovim sredstvima kao beskamatnim kratkoročnim kreditima. U taj neravнопravni ekonomski odnos Vlada mora intervenirati preko ekonomske politike. Slično je i u Europskoj uniji, a ilustracije radi, u Japanu su odavno shvatili, i vlada i ve-

Da ne bi sve bilo tako pesimistično, treba naglasiti da postoje realne osnove za ekonomski razvoj, a sukladno tomu i za povećanje izvoza.

Za najviše 5-10 godina visoko na listi prioriteta bit će zdrava hrana i pitka voda, što se već sada potvrđuje. Potražnja za unikatnom robom iz obrtničkih radionica bit će veća, ali to nije presudno.

Na sreću, Hrvatska još ima očuvane resurse za proizvodnju zdrave hrane i pitke vode, a posebno treba izdvojiti slobodne pašnjake za uzgoj stoke sitnog i krupnog zuba – prirodno zdravo meso. Stranci se čude praznim ličkim poljima koja vide uz cestu ili Lonjsko polje, a druge slične neiskorištene prostore još nisu primijetili. U turističkoj djelatnosti tržište nam je pod nosom, što zajedno daje idealnu ponudu. Takvih prirodnih oaza u svijetu gotovo i nema.

Ako to znamo, potrebno je samo uključiti znanstvene institucije iz područja poljoprivrede i prihvatiti realnu i izvedbenu strategiju. Rezultati će biti postupni, ali zamjetni, a poslije i vrlo veliki. S ulaskom u EU dobivamo i tržište za neke selektivne plasmane robnih programa koji su već sada deficitarni u Europi i izvan nje.

Ako imamo slobodne industrijske zone, možemo imati i poljoprivredne zone, manje ili više slobodne, ali svakako vrlo uspješne.

Belgija i Nizozemska nisu industrijske zemlje, a imaju vrlo jak izvoz sjemenskih kultura, odnosno cvijeća. Švedska ima visokokvalitetan čelik, tj. industrijsku robu, uzgoj cvijeća nije joj padao na pamet, pa nemojmo ni mi bagatelizirati svoje resurse i očekivati izvoz robe čija reprodukcija počiva na uvoznim komponentama. Sukladno tomu uvoz još godinama nećemo moći smanjiti. Međutim, donošenjem strategije razvoja poljoprivrede uvoz možemo postupno pretvoriti u izvoz pa ćemo znatno poboljšati vanjskotrgovinsku bilancu po obje osnove.

Za početak je potrebno saznati adresu poljoprivredno-znanstvenih institucija, otići onamo, a sve ostalo učinit će stručnjaci. No ostaje nam mali problem: koliko već godina kasnimo?

Pliva je počela ulagati u istraživanje i razvoj sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća, kad se još nije tako zvala. Rezultati su došli godinama poslije, a danas prodaje razvojni institut.

Švedska tvrtka HILTI (građevinski alati) u svom Odjelu razvoja ima svaki primjerak novoproizvedenog alata u konkurentske kompanije. Ondje se pomno ispituju kemijska i fiziološka svojstva, sigurnost, učinci itd., i to ne od jučer. Rezultat – nema građevinskog radnika ili stručnjaka kojemu ta kvaliteta nije poznata. To, naravno, čine sve ozbiljne kompanije u svijetu.

Jedno je poduzeće izvezlo u zemlju poznatu po preciznosti i točnosti tri vagona sirkovih metli s tendencijom kontinuiteta i fizičkog povećanja izvoza. Za desetak dana kompletna pošiljka vraćena je isporučitelju. Razlog: 5 posto drški bilo je iskrivljeno, iako to golim okom nije bilo vidljivo.

Američkom trgovcu svidjelo se jedno naše vino pa je odmah naručio tri milijuna litara godišnje. Kapaciteti naših proizvođača dobro su nam poznati pa rezultat nije teško pogoditi.

Ako se u Europi godišnje proda 1500 teških građevinskih strojeva, to svakako neće biti programski odabir. Ako se u Europi godišnje proda 200 milijuna krate (potrošne robe), to može biti predmet analize za budući robnog programa.