Home / Poslovna scena / Stvaram jaku Hrvatsku poštu

Stvaram jaku Hrvatsku poštu

Mogu li oni uopće ostaviti trag u poduzeću u kratkom vremenu? – Menadžer može u dvije-tri godine uspostaviti takav sustav u poduzeću da može prijeći u drugo poduzeće jer mu ovo više ne predstavlja izazov. Njegova znanja i vještine više ne mogu doći do izražaja, a ako sustav nije dovoljno velik da mu predstavlja daljnje izazove menadžer prelazi na nove. Imate i pojavu da se nakon desetak godina menadžerskog posla ljudi smatraju potrošenima, i tada se odlučuju ili za konzultantske poslove ili pokreću vlastiti biznis s dobrom otpremnim. Treba shvatiti da doba stabilnih karijera više ne postoji.

  • Tehnologija, marketinški alat i menadžerske tehnike sve se brže inoviraju. Kako to prati? – Jedna od istina za menadžera današnjice i budućnosti glasi da treba što brže prazniti glavu od onoga što ne funkcionira i mora biti fleksibilan. Cijeli život nas uče kako učiti, ali nitko nas ne uči kako se odučiti od onoga što ne funkcionira. Treba raditi na sebi i pitati se svaki dan koji je moj cilj, je li ono što radim istovremeno i ono što hoću. Organizacija koja uči sastoji se od pojedinaca koji su u stanju mijenjati mentalni model. Kod nas je mentalitet takav da ne priznajemo da nešto ne znamo, nismo spremni postavljati pitanja, razgovarati o nečemu za što nismo kompetentni, i onda sami sebe kočimo.

  • Imam dojam da nove generacije, pod utjecajem brzine i gomile informacija kojima su zapljušnute, postaju površne.

Biznismeni nestali iz politike

  • Tko ima veća specifična znanja i vještine – hrvatski menadžeri ili hrvatski političari? – Iz politike se najviše resurs istisnuo, čast iznimkama. Ako se želi brzi napredak mladom ambicioznom čovjeku s manjkom sposobnosti, preporuka mu je da se upiše u političku stranku. Raspad bivše države dočekan je s puno privrednog na ključnim političkim pozicijama i to je bilo dobro. Tu praksu smo, nažalost, propustili koristiti kasnije. Osim što na ministarskim mjestima ima premalo ljudi koji su stekli praksu u realnom biznisu, problem je i što mnogi mladi sjajni ljudi rade u ministarstvima na nižim pozicijama, ali kako nemaju politički pedigre – ne mogu isplativati.

  • Treba nam ekonomski nacionalizam. Koji su ključni pojmovi na koje trebaju obratiti pažnju oni koji žele biti vode u sljedećim godinama? – U Europi je sada trend razmišljati multikulturalno, donositi brze i pametne odluke, obratiti pozornost na inovacije i kreativnost te intelektualni kapital. Ali posebno treba obratiti pozornost na multikulturalnost i utjecaj na uspješno obavljanje poslova. Uz brigu o tome, koliko god to isprva izgledalo nespojivo, lideri trebaju imati i dozu ekonomskog nacionalizma, samosvijesti kakvu u svom poslovanju imaju Slovenci ili Irci.

  • Koliko je država kriva što hrvatski menadžeri u cjelini ne postižu bolje rezultate koji bi se ogledali u rastu BDP-a većem od 4 posto? – Država nije imala dugoročnu strategiju, već je samo htjela preživjeti rat. Ni sada nemamo strategiju, a problem je ako je nema te jer vam onda nije jasan ni cilj. Strategija naše države je ući u EU, ali u EU možemo ući kao Kosovo ili kao Švicarska. Pitanje je što se želi postići. Pravili smo strategiju informatizacije 2000. godine, koju je Vlada strpala u ladicu, i tada smo si postavili jako ambiciozne ciljeve: Hrvatska kao regija znanja – Hrvatska kao Kalifornija Europe. Iako se pretpostavljalo da je to nemoguće, bila bi to motivirajuća vizija s kojom zapošljavate svoju znanost, zakonodavstvo, privredu da znaju što se od njih očekuje za 10 godina. Ključno je da ono o čemu priča moraš i financirati. Kod nas se samo priča o nekim stvarima, a novac ide nekamo drugdje.

  • Pravi je primjer brodogradnja. Hrvatska godišnje na milijardu dolara, koliki je izvoz naše brodogradnje, još 100 milijuna dolara pokloni stranim brodograditeljima. Pojata je u tome da bi, da ima snažnu strategiju, Hrvatska mogla usmjeriti brodogradnju tako da gradi brodove koji nama pomaju u, primjerice, turizmu. Tako bi postojali brodovi-kazališta koji bi putovali oko Kornata i na kojima bi se prikazivale predstave regionalnih kazališta, ili brodovi s osam kata koja bi ljeti u splitskoj luci imali ulogu parkirališta i slično. Onda bi naša brodogradnja u skladu sa strategijom gradila brodove koji pomažu hrvatskom gospodarstvu. Zbog nedostatka državne strategije imamo primjerice kako je Privredna banca, koja je država skupo sanirala a zatim jeftino prodala.

    Prosječni Japanac uči 40 posto svoga radnog vremena, Amerikanac 15 posto a Europsjanin 5 do 10 posto. U Hrvatskoj je taj standard još niži nego u EU.