Kako da ne razmijenimo zlato za staklene perle

To se dogodi kada važna i ovlaštena politička osoba stavlja potpis pod međunarodne ugovore, ‘ispregovarane’ bez vlastite prethodne strategije i koncepcije, bez čitanja i razumijevanja potpisanih, bez projekcije o posljedicama toga važnog potpisa? Dogodi se upravo ono što se sada događa hrvatskoj političkoj eliti: grubo se budi i shvaća da je lani mjesecima uzalud raspravljala o tome kako ishoditi što dulje prijelazno razdoblje za liberalizaciju tržišta nekretninama najavljujući tvrde pregovaračke bitke, a sve u zaštiti nacionalnih interesa. A bitka je već riješena, što više izgubljena. Dogodilo se to prije više od četiri godine, kad je tadašnji premijer Ivica Račan potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je ‘ispregovaran’ tadašnji ministar europskih integracija Neven Mimica. Obojica su još prije nekoliko mjeseci čvrsto promovirala tvrde pregovarački stav u vezi sa zaštitom nacionalnih interesa u prošloj jesenskoj političkoj hit-temi: kako se izboriti za što dulje prijelazno razdoblje za potpunu liberalizaciju prometa nekretninama? A onda je netko napokon pročitao Sporazum, prema kojem se od veljače 2009. tržište nekretninama potpuno liberalizira. Što su vještii pregovarači i njihovi politički lideri dobili zauzvrat za takvu ljubeznu gestu? Praktički ništa. Čak i ako se kao ključni nacionalni prioritet postavi ulazak Hrvatske u EU bez obzira na uvjete, što je vrlo nepametan prioritet – nisu dobili ništa. Liberalizaciju tržišta nekretninama nisu vezali čak ni uz članstvo u EU, a kamoli da bi ishodili neke osmišljenije zaštitne klauzule.

Što sad slijedi? Dakako, traženje krivca u unutarnjopolitičkim nadmetanjima i traženje izlaza iz promašaja, opet u unutarnjopolitičkim nadmetanjima. Odgovorni za taj promašaj bez sumnje su Ivica Račan i njegova administracija, koji se već počinju braniti. Kao, nije to ništa strašno, jer je tržište ionako već praktički liberalizirano. Kao, mi ćemo imati reciprocitet. A to nisu odgovori na pitanje: zašto nisu, imajući na umu hrvatske specifičnosti i iskustva drugih država, osmisliли i ishodili zaštitu? I koja je to naša korist od reciprociteta prema kojemu hrvatski umirovljenici mogu slobodno kupovati dvorce u Sussexu ili kuće po Toscani? Traženje izlaza iz pogreške najavljuje Sanaderova administracija. No to je opet bacanje prašine u oči za potrebe domaće političke rasprave, jer je nezrealno. Zašto bi članice EU odustale od odredbi Sporazuma koje im idu u prilog, a koji nisu samo potpisale nego i ratificirale? Zar zato što hrvatski pregovarači i njihovi politički lideri nisu čitali, nisu shvatili i nisu procijenili što potpisuju? A objavljivanje načina na koji će navodno po- kušati nagovoriti europske pregovarače da iskupi hrvatsku pogrešku, samo je potez u korist vlastite štete. I više je riječ o gradnji imidža odlučnosti pred domaćom javnosti, nego o realnoj opciji.

Nema prevelike koristi od reciprociteta prema kojemu hrvatski umirovljenici mogu slobodno kupovati dvorce u Sussexu ili kuće po Toscani. Nismo bi korisnije od traženja krivca za propust i nuženja praznih obećanja o naknadnoj zaštiti izgubljenog bilo uče- nje na pogreškama. A taj se proces u hrvatskoj državi još nije dogodio. Neprepoznati nacionalni interes i olako Račanovo potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju nisu nikakav izuzetak, nego upravo model funkcioniranja hrvatske države. Zapravo, prateći način na koji je u posljednjih 14 godina hrvatska država sklapala međunarodne ugovore, nisam sigurna da li i kad naši predstavnici imali barem približnu ideju o tome što potpisuju, što će time dobiti, a što izgubiti u sljedećih pet, deset ili dvadeset godina. Račanov je potpis samo kamencić u mozaiku u kojemu već ima dosta i Sanaderovih, a prethodno i Tudmanovih kamencića.

Hrvatska politička elita čak i ne ostavlja dojam da je svjesna svojih slabosti, pa da bi ih onda mogla i ispraviti. Naprotiv, vrlo samouvjereno ponavlja floskule euribirokrata, koje su i sročene zato da bi ih ponavljali oni bez vlastite samosvijesti, vlastitih spoznaja i vlastitih ideja.

To je ono što izaziva zebnju u predstojećoj godini, u kojoj praktički počinju hrvatski pristupni pregovori u EU. Na jednoj su strani profesionalni, specijalizirani i uvježbani administrativni mehanizmi Europske komisije te jasno definirani interesi i prioriteti država članica. Na drugoj je strani Hrvatska, bez kvalitetne i profesionalne administracije, s političkom elitom koja je bliže mentalitetu tajnice nego lidera, bez pregovaračke platforme, koja djeluje više kao lokalno folklorno društvo nego kao moderna država. Čak i ne ostavljajući dojam da je svjesna svojih slabosti, pa bi ih onda mogla i ispraviti. Naprotiv, vrlo se samouvjereno ponavljaju floskule euribirokrata, koje su i sročene zato da bi ih ponavljali oni bez vlastite samosvijesti, vlastitih spoznaja i vlastitih ideja. Nekada davno, europski su kolo- nizatori diljem drugih kontinenata rado mijenjali staklene kuglice za srebro, zlato i dijamante, kitići staklenim perlama ponosne plemenske pogla- vice u zamjenu za kontrolu nad rudnicima. Hrvatska politička elita, kako pozicijska tako i opo- zicijska, nije dosad pokazala da ima svijest o vlastitu zlatu, srebru i dijamantima. Ali je zato jasno pokazala da silno voli tude staklene perlice. Pa tko ih ne bi volio i rado s njima trgovao?