Home / Tvrtke i tržišta / Naše Dubrovačke vrtove sunca vodit će Radisson SAS

Naše Dubrovačke vrtove sunca vodit će Radisson SAS

Mislim da Hrvatska bez stranaca više ne može. Međutim, pravila igre moraju biti transparentna, stranci moraju dolaziti kao partneri hrvatskih tvrtki, a ne samo kao investitori.

Vaše je poduzeće postalo poznato široj javnosti nakon gradnje trgovačkog centra Mercatone u Stupniku za talijanskog partnera. Sada najavljujete gradnju novog, još većeg shopping centra. Gradit ćemo veliki trgovačko-

Sami ste financirali detaljniji plan za više od 100 hektara zemljišta, da li vam se to isplati? Kada je Grad Zagreb prije tri godine donio GUP, zainteresirali smo se za to zemljište, vidjeli smo da nema detaljnog urbanističkog plana, kao i da Grad nema ni planirana sredstva za izradu, niti im je to bio prioritet. Željeli smo doznati što se u Buzinskim Krčima može graditi i gdje. Grad je financirao izradu anketnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja koji je bio temelj za nastavak izrade prostorno-planske dokumentacije. Sami smo financirali izradu plana za ukupno 115 hektara, od čega nama pripada oko 13 hektara zemljišta, koje je predviđeno za trgovacko-poslovne zone. Platili smo 800 tisuća kuna, zbog svojeg projekta, a svi ostali su ga dobili besplatno. U suprotnom bi možda čekali i tri godine, a s obzirom na to da već imamo investitore koji žele tu ulagati, odlučili smo platiti samo da stvar krene u proces.

Proljetos ste kupili Dubrovačke vrtove sunca u Orašcu. Kako to da ste se odlučili za turizam? Odlučili smo se upravo za Dubrovnik jer smatramo da je ta destinacija oduvijek bila i bit će na prvome mjestu na Jadranu. Kupili smo kompleks od 14 tisuća četvornih metara apartmana i dvije tisuće četvornih metara lokala. Vrtovi su sagrađeni još 1987. godine, ali su tijekom rata devastirani, napušteni i posljednjih petnaest godina nisu radili. Budući da imamo građevinsko poduzeće tu smo našli svoj interes, odlučili smo se urediti i ponovno staviti u funkciju. Vrtovi smo kupili za 13,5 milijuna eura od poduzeća Dubrovačko primorje koje je izdvojilo kao zaštećenu jedinicu.

Kakvi su vam planovi u Orašcu? Riječ je o apartmanskom naselju koje je imalo 1.700 ležajeva, ali niske kategorije, danas bi jedva dobilo dvije zvjezdice. Mi ćemo ga urediti za kategoriju od pet zvjezdica, kakve, koliko znam, na Jadranu još nitko nema. Bilo je 1.700 ležajeva u apartmanima, a kad ih preuređemo bit će ih 900, jer im smanjujemo broj, odnosno povećavamo kvadraturu po krevetu prema zahtjevima kategorizacije. Urbanističkim planom predviđeno je da se na tom našem zemljištu grade i dva hotela. Veći hotel, koji će također imati pet zvjezdica, imat će 200 soba s pratećim sadržajima, welnessom, sportskom i kongresnom dvoranom. Veći hotel imat će oko 400 kreveta, manji 150, a ukupno će s apartmanima u cijelom kompleksu biti približno 1.450 ležajeva.

Kada će naselje biti otvoreno i o koliko je investiciji riječ? Još nismo počeli s radovima, prikupljamo urbanističku dokumentaciju. Čekali smo da Dubrovnik donese svoj prostorni plan, pa ćemo sada tražiti lokacijsku i građevnu dozvolu. Vjerujem da ćemo početi ove godine, a za godinu i pol sve bi moglo biti gotovo. Očekivali smo otvorenje u 2007., ali vjerojatno će se ono pomaknuti na 2008. godinu. Nažalost, dobivanje potrebne dokumentacije kod nas je još jako spor. Predviđamo da će ukupna investicija iznositi između 70 i 80 milijuna eura.

Namjeravate li se ozbiljnije baviti turizmom? Mi ćemo kompleks sagraditi što kvalitetnije, a upravo povjeriti profesionalcima. Kompleks će voditi svjetska kuća, najvjerojatnije Radisson SAS, s kojima još nismo potpisali ugovor, ali smo najdalje otišli u pregovorima. Moramo ćemo s jakim partnerom, jer planiramo da Dubrovački vrtovi sunca rade 12 mjeseci godišnje, ne samo u sezoni. Za sada nemamo novih planova u turizmu.

Što je s najavljenom gradnjom stambenog naselja u zagrebačkim Lukšićima, odnosno na Bijeniku? Zasad je kupljeno zemljište i naselje se projektira. Projekt smo razvijali u tri zone – najviša, zlatna zona, srebrna i brončana. U zlatnoj zoni bit će tričetiri samostojeca objekta, odnosno obiteljske kuće. U drugom redu će biti dvojni objekti, a u trećem mali niz s trodijelnim objektima, ukupno 70-ak stanova. Cilj nam je ponuditi što višu kvalitetu stanovanja, sagraditi prepoznatljivo naselje. Bit će evidentirani svi materijali koji su se koristili, sva dokumentacija, uz izvedbu visoke razine. Ovo nije naš prvi iskorak u stanogradnju, prije nekoliko godina sagradili smo kompleks od 57 stanova u Mandrovićevoj.

Stručnjaci procjenjuju da će uskoro doći do zasićenja na tržištu poslovnih nekretnina i pada najamnine. Kakve su vaše procjene i očekivanja za vaš Eurotower? Zanimanje za Eurotower je veliko. Imamo devedesetak interesenata, ali sa svima smo još u pregovorima, budući da objekt nije gotov. Čekat ćemo da se završi i napravi tehnički pregled, nakon čega sljedi završno uređenje. Cijene najima okvirno se kreću od 18 do 22 eura, bez PDV-a. Smatram da će se za ovakav prostor vrhunske kvalitete u samom središtu grada bez problema naći najmoprimci.

Što je Hidrocommerce radio na Eurotoweru? Mi smo napravili kompletnu betonsku konstrukciju, drugi su je ‘oblačili’. Mislim da možemo biti ponosni na taj projekt, napravili smo ga kvalitetno, u kratkom roku, uz uredno gradilište.

Zašto ste prodali svoj udjel tvrtki Fliba, odnosno u Mercatoneu? Udjel u Flibi imali smo zato što je naš partner Emilio Zamparini inzistirao da budemo suvlasnici. U Mercatoneu smo bili od 1999. do 2001., a kada je on prodao, prodali smo i mi, nije više bilo smisla da ostajemo partneri s Francuzima.

Kako pronalazite i birate inozemne partnerne? Oni zapravo k nama dolaze. Iako nikad nismo radili u inozemstvu, oni čuju za nas. Primjerice, Emilio Zamparini je čuo za meni i njegov mi se čovjek obratio s poslovnim prijedlogom. Rekao mi je da vlasnička trgovackih centara u Italiji zanimala da u Zagrebu sagradi centar od 35 tisuća četvornih metara. Rekao sam da me prijedlog zanim i gospodin Zamparini me posjetio u Zagrebu. Dogovorili smo se da ja nadem i kupim zemlju, osiguram građevnu dozvolu te da sagradimo centar. Želio je da ja budem partner i suvlasnik, jer da se on ne usudi sam graditi u tujoj zemlji, bez domaćeg čovjeka, koji boje poznao situaciju i propise. Tražio je u načelu da budemo vlasnici 10-posto, ali kasnije smo još malo…

U Dubrovačkim vrtovima sunca ukupno će biti 1.450 ležajeva, a kompleks u koji ćemo uložiti oko 80 milijuna eura raditi će cijele godine.

Zdravko Mamić mi nije bio kompanjon. Nije on bio moj kompanjon u poslu, to su mediji stvorili krivu sliku. Bio mi je susjed i ništa drugo. Kupio je svoje zemljište, ja svoje, on je radio svoj projekt, a ja svoj. Samo nam je arhitekt Marijan Hržić bio zajednički, a svaki je za svoj objekt plaćao projektiranje. Mi smo samo jedan drugom potpisali suglasnosti za građevnu dozvolu, što je dužnost po zakonu da susjed susjedu potpiše. A kompanjonstva, partnerstva, nismo imali ni u jednoj kuni.

Kako ste doživjeli njegov incident u zagrebačkom Poglavarstvu, kako se odrazio na vaše poslovanje? Izuzetno negativno. Zbog tog njegovog incidenta došlo je do narušenih odnosa s Gradom, sve je stalo, nisu se izdala građevne dozvole koje smo trebali dobiti. Morali smo dobiti novi GUP, prema njemu raditi detaljni plan i tek onda po tom DPU-u doobili smo građevnu dozvolu. Koštao nas je taj njegov incident sa štakama izgubljenog vremena, ali što mogu.

A priori nisam htio sudjelovati u privatizaciji, nisam htio uzeti bilo što tuđe. Danas se time ponosim, sve smo stvorili samo vlastitim radom. Možda se i ne bi mnogo brže razvijao, ali danas je mnogo lakše dobiti kredite ako je zdrava firma, to je sigurno. Sada je lakše raditi, sve je transparentnije, ali onda se i nisu radili tako veliki privatni projekti, to zakon nije dopuštalo. Velike poslove radile su socijalističke firme, a ti si mogao samo pratiti i biti njihov kooperant, da negdje malo ‘stipneš’ posla. Drugim riječima, morao si raditi sramožljivo. Danas je liberalnije, posla ima dovoljno. Možeš imati ljudi koliko želiš, možeš razvijati firmu koliko smatraš da si sposoban. Međutim, nikada nisam išao tako daleko da ne mogu kontrolirati ono što radim.

Imate sreću jer se i vaš sin Boris, koji je u posljednje vrijeme i eksponiraniji od vas, krenuo aktivno uključio u obiteljski biznis. Zato imamo taj napredak i razvoj. Moj je sin ipak završio građevinski fakultet u Münchenu, govorio strane jezike, sada je on nadopuna svemu što sam ja stvarao, kao točka na i. Normalno je da na mlađima sve ostaje i da oni trebaju dalje razvijati svoje projekte, brinuti se o ljudima i o poslu. Sina sam uključio u posao još dok je bio srednjoškolac – na ljetnim praznicima po mjesec dana bio na gradilištu, a mjesec dana na moru. Meni je veselje djeci dati firmu, ali dokle god ja budem mogao raditi, ja ću im pomagati.

Kakva su vaša očekivanja u hrvatskom gospodarstvu, jeste li optimist? Da, zašto ne, pa mi smo se tek počeli buditi. Mladi ljudi trebaju ćuti naprijed, stvarati nove vrijednosti, treba ih zapošljavati. U građevinarstvu ima posla i bit će ga, nema dovoljno stručnih ljudi na tržištu, nema armirača, nema zidara… Meni nedostaje inženjera, sada sam izabrao pet studenata s posljednje godine građevine, voljan sam ih i stipendirati, a poslije će se kod nas zaposliti i dodatno usavršavati kroz posao.

Kako biste procijenili spremnost vaših poduzeća za Europsku uniju? Mi smo za Uniju bili spremni još prije pet godina, a osim toga mi posluvamo s europskim firmama na ravnopravnoj osnovi. Imamo potrebne ISO standarde, certifikate, a također smo i konkurentni europskim poduzećima.

Svojedobno ste objavljeni na listi najboljih Hrvata, što vam nije bilo drago? Jako me naljutilo da su me uspoređivali s tajkunima, ljudima koji su ovoj državi uzeli. Ja nisam tajkun, nisam u pretvorbi stekao nijednu kunu, nijedan kvadrat.

Privatizaciju doživljavate izuzetno negativno? Da, jer ti su ljudi kupili poduzeća, izbacili zaposlene na cestu jer ih nisu bili sposobni voditi, upropastili su poduzeća, prodali su nekretnine, dizali kredite na te hipoteke… I ja sam dobio raznih ponuda, ali a priori nisam htio sudjelovati u privatizaciji, nisam htio uzeti bilo što tuđe. Danas se time ponosim: sve što smo stvorili i imamo, stvorili smo vlastitim radom. Tako odgajam i svoju djecu.