Neuspjeli projekt ribara iz Kalija

Industrija koja izvozi 70 posto svoje proizvodnje lomi se na nemogućnosti ostvarivanja profita. Nafta je, primjerice, u dvije godine poskupjela 100 posto, a tvori oko 40 posto cijene ribe.

Pioniri bili, pioniri, nažalost, i ostali. Sukus problema industrije konzerviranja ribe, jednog od najstarijih zanata u Hrvatskoj, možda najbolje oslikava ta rečenica. Tako, naime, tvrdi Miro Kučić, predsjednik Udruženja ribarstva i ribopreradivača u Hrvatskoj gospodarskoj komori i jedan od direktora postirskih tvornica Sardina.

Vijest s početka tjedna o nepovratnom gašenju ribopreradivačke djelatnosti u tvornici Neptun na Komiži, najstarije takve tvornice u Hrvatskoj, nije, naravno, izazvala zgražanje gospodarske i političke elite. Ali tiho Neptunovo potonuće iz stečajnih dubina na samo dno trebalo bi, čini se, ipak probuditi odavno zamrli interes za industriju u kojoj su hrvatski ribari i ribopreradivači uistinu bili pioniri. Ako ne zbog tradicije konzerviranja i preradivanja ribe stare gotovo 150 godina, u zemlji koja sretnoj okolnosti da se nalazi na jadranskoj obali ima zahvaliti dobar dio nacionalnog dohotka, onda zbog činjenice da je posrijedi gospodarska aktivnost koja se, među rijetkima, može pohvaliti pozitivnom vanjskom bilancem.

Na ime neisplaćenih poticaja država je ribopreradivačkoj industriji trenutačno dužna ukupno dvadesetak milijuna kuna.

Priča počinje tako, kaže Kučić, što se u Hrvatskoj riba konzervirala kad pola Europe još nije znalo što je to sterilizacija, a današnji su veliki proizvođači ribe poput Talijana, Grka ili Turaka nekoć, a ne govorimo o stoljećima nego o nekoliko desetljeća, dolazili u Hrvatsku učiti o miješenju i uzgoju ribe. Većina tvornica u kojoj su mnogi Europoljani dolazili izučavati znan danas više ne postoji i ne proizvodi. Prije posljednjeg rata u Hrvatskoj je radilo 14 ribopreradivačkih tvornica, većim dijelom na otocima. Prije otprilike dvije godine konstatirano je da Hrvatska ima još samo pet ribljih tvornica. Danas je pak knjiga spala na samo tri slova.

Neptun je već onda bio u stečaju, a u međuvremenu su teren napustile Jadranka s Korčule i Mardešić iz Salija na Dugom otoku, prema svemu sudeći neuspjeli dobronamjeran projekt ribarske udruge iz Kalija. Konzerviranjem ribe u Hrvatskoj se danas aktivno bave još jedino rovinjska Mirna, zadarska Adria i postirska Sardina, kaže Kučić, a među njima se Adria jedina još bavi samo preradom ribe.

Adria je, prema podacima udruženja ribarstva, s 25 milijuna konzervi godišnje najveća među njima po količini proizvodnje, slijedi Mirna s dvadesetak milijuna prema podacima tvrtke, dok Sardina godišnje prerađi 15 do 20 milijuna konzervi ribe. Sardina i Mirna tako imaju tridesetak posto udjela, a ostatak je na Adriji.

Tvornica u Postirama, uoči stogodišnjice postojanja, nema straha uoči hrvatskog ulaska u Europsku uniju. U tvornici se već sedam godina proizvodi prema ISO i HACCP standardima, a konzerve se tradicionalno puno visoko-kvalitetnom jadranskom srđem. Tvrtka je lani upravljala više od 130 milijuna kuna, od čega se oko 40 milijuna odnosi na riblje konzerve, a veći dio na uzgoj tunja i kvalitetnu bijelu ribu iz uzgoja. Usklađenost s naprednim tehničkim standardima ističu i druge dvije tvornice, Adria i Mirna. Mirna je lani ušla u investiciju vrijednu milijun eura za nabavu tehnološki suvremene opreme za proizvodnju te u program subvencioniranje gradnje novog broda, čime bi se ponovno trebao zaokružiti Mirni sustav ulova, proizvodnje i distribucije vlastitih proizvoda.

Sardina kažu kako u posljednjih nekoliko godina rastu po stopi od 10 posto, broj zaposlenih je od privatizacije, kad je većinskim vlasnikom tvrtke postao švicarski Ameco, porastao 40 posto, a svoj udio na hrvatskom tržištu procjenjuju na tridesetak posto. Od triju preostalih preradivača ribe, Sardina je kao najmanja tvornica zasad, čini se, najveštija u iskorištavanju prirodnog resursa. Tradicionalnom upornošću i smislu za preživljavanje karakterističnim za otočane prevladane su poteškoće koje, poput viših troškova ili otežanog angažmana visokoobrazovanog kadra, sa sobom nosi poslovanje na otoku. Sardinina konzerva najviše se izvozi na tržišta bivše Jugoslavije, redom u Srbiju, Sloveniju, BiH i Makedoniju, ali i na druga tržišta na svih pet kontinenata. Osim tržišta Istočne Europe, SAD-a, Kanade i Australije, tvrtka izvozi i u Izrael, a za potrebe specifičnog etničkog tržišta Sardina ima i konzerve sa znakom košera. Struktura izvoznih tržišta slična je i u Mirni, gdje se naglašava i značajan proboj na tržištu EU.

Proizvodnja i plasman najmanji su problem industrije, objašnjava Miro Kučić. Malu potrošnju na domaćem tržištu nadoknađuje izvoz. Prije samo dva godine situacija nije bila tako jednoznačna, na tržištu bivše Jugoslavije proizvod je još uspostavljao stare pozicije, dok je danas ovo tržište ponovno pri vrhu izvozne liste, no izvozi se na tržišta diljem globusa.

Potrošnja ribe u Hrvatskoj, općenito i one konzervirane, valja spomenuti, uistinu je na niskim granama, osobito za jednu mediteransku zemlju. Godišnje se u Hrvatskoj, naime, troši osam kilograma ribe po glavi stanovnika – dvostruko manje nego što bi bilo realno očekivati, a trostruko manje nego u Europskoj uniji. K tomu, 5 do 6 puta manje nego, primjerice, u Japanu. Europskom je prosjeku potrošnje ribe blizu jedino Dalmacija s 15 do 20 kilograma ribe po stanovniku godišnje.

Kad problem nisu proizvodnja ni plasman, problem je, jasno, ostvariti profit. Ribopreradivačka djelatnost nikad nije bila među najprofitabilnijima, no nekoć je poslovala solidno, a mjesta poput Komiže koja je konačno izgubila Neptun ovisila su bitno o toj gospodarskoj djelatnosti. Sardina na razini kombinata posluje s dobiti, no profitni centri se sele pa je najveći izvor profita ponekad tunj iz uzgoja, koji se najvećim dijelom izvozi u Japan, ponekad konzerva ili pak bijela riba iz uzgoja.

Mirna je, s druge strane, prema službenim podacima s burze u prvih devet mjeseci prošle godine učetverostručila gubitak u odnosu na isto razdoblje 2004. Predsjednica Uprave Mirne Ester Petrović objašnjava kako lošu sliku imaju zahvaliti problemima još iz vremena pretvorbe i privatizacije, kad je menadžment u firmi puštao lihvarenje te je firma blokirana zbog spornih akcepta izdana još 1994. Zbog blokade računa Mirna službeno nema prihoda osim najamnine, a financijski se djelatnost obavlja kroz tvrtku Mirna ribolov, čija je poslovna slika realniji odraz financijskog stanja. Očekivanim rješavanjem višegodišnjeg postupka na sudu i konačnim izlaskom iz stečaja u listopadu prošle godine situacija bi se trebala bitno izmijeniti. U prvih 11 mjeseci 2005. tvrtka je imala promet 40 milijuna kuna isključivo od prodaje, što je 25 posto više nego u istom razdoblju godinu ranije. Prihodi od izvoza porasli su, kaže Petrović, 25 posto, a prodaja na domaćem tržištu 14 posto te se očekuje nastavak trenda rasta.

Profitabilnost je u ribopreradivačkoj industriji općenito problematična iz više razloga, a primarno zbog visokih troškova koji razmjerima teško mogu naći premca u drugim zemljama – komentira Miro Kučić. Inputi su visoki u svim segmentima, od skupe naftne, troškova države do radne snage u konačnici. Nafta je, primjerice, u dvije godine poskupljala 100 posto, a tvori oko 40 posto cijene ribe koja je u istom razdoblju porasla tek dva.

Nešto manjoj negativnoj bilanci na savjesti države pridonosi program gradnje ribolovne flote, koji je prema Kučićevu mišljenju nužno provesti do kraja, i to čim prije. Za to postoje tri temeljna razloga: ponajprije, ulaganjem u ribolovnu flotu mijenja se startna pozicija Hrvatske u procesu screeninga u pregovorima o članstvu u EU, omogućuje se učinkovitije gospodarenje vanjskim gospodarskim pojasom te se u konačnici, ne i manje važno, poboljšavaju uvjeti života i rada ribara, čime se povećavaju i izgledi da će se ljudi ovom ipak mukotrpnom djelatnošću htjeti baviti. Razvoj je ribolovne flote, kaže predsjednik udruženja ribarstva, conditio sine qua non razvoja onoga što je u Hrvatskoj ostalo od ribarstva i ribopreradivačke industrije.

Najveći dio izvoza u ribarskoj industriji u vrijednosti 60 posto ili oko 80 milijuna dolara, odnosi se na izvoz tunja. Najveće i gotovo isključivo tržište za tunja je Japan, koji s Mediterana uvozi oko 25 tisuća tona ove ribe. Od toga se 5 tisuća tona odnosi na Hrvatsku, koja nudi najkvalitetnijeg tunja, kaže Kučić. Problem, kao ni kod konzerva, nije plasman, nego profit. Problem je u činjenici da svjetske cijene tunja diktiraju multinacionalke koje kontroliraju najveći dio svjetskog tržišta te su na stanju stravičnim obaranjem cijena hrvatskog proizvođača dovesti na rub ponora. Tako je prije dvije godine cijena tunjevine naglo pala za 40 posto, što je gotovo upropastilo hrvatske uzgajivače, no srećom se u međuvremenu vratila na razinu koja taj biznis još čini isplativim.