Tifon, OMV i Petrol agresivno protiv uspavane Ine

Hrvatski naftaši šire maloprodajnu mrežu mnogo više radi zauzimanja što bolje pozicije na tržištu u kontekstu privatizacije Ine i dolaska jačeg igrača, nego zbog trenutačne isplativosti ulaganja u benzinske crpke.

Ako je na cjelokupnome hrvatskom naftnom tržištu još uvijek jedini lider Ina – Industrija naftne d. d., na vrlo šarolikom tržištu maloprodaje naftnih derivata posljednjih godina vlada prava utrka, u kojoj Ina ne stoji baš najbolje.

U očekivanju velikih događaja – nastavka privatizacije najveće hrvatske naftne kompanije i eventualnog, mnogi tvrde neminovnog, ulaska nekog velikog svjetskog igrača na domaćem tržištu – ulaganja u maloprodajnu mrežu dobivaju na dinamici. Riječ je, kažu sami akteri, mnogo više o zauzimanju što bolje pozicije na tržištu u kontekstu očekivanih promjena nego o trenutačnoj isplativosti ulaganja u benzinske crpke.

Porast broja benzinskih crpki svim je akterima na naftnom tržištu zajedničko obilježje, no podaci iz proteklih godina pokazuju da Inina konkurencija ima znatno jaču dinamiku. Otprije nekoliko godina evidentan je stabilan trend brzeg rasta privatnih benzinskih postaja u odnosu na Inu. Ina godišnje gubi oko 2-3 posto tržišnog udjela u maloprodaji, a prema najavama iz OMV-a, Tifona i Petrola trend bi se mogao i pojačati.

Ekspanziju benzinskih postaja i borbu za svaku slobodnu poziciju predviđenu za tu namjenu predvode Inini ‘izazivači’, austrijski OMV i domaći Tifon, pa slovenski Petrol, koji svake godine ostvaruju sve značajnije tržišne udjele. Na atribut Ininih izazivača ne upućuju toliko njihove sadašnje pozicije koliko iznese ni planovi o širenju.

• Naš je plan godišnje otvoriti 10 do 12 novih benzinskih servisa. Prošle smo godine nekoliko njih dovršili, ali ih još nismo otvorili, pa ćemo ove godine otvoriti čak 20 benzinskih servisa. Do 2009. planiramo otvoriti 100 benzinskih servisa na području cijele Hrvatske – kaže predsjednik Uprave OMV-a Hrvatska Martin Kral.

Konkretnije Tifonove planove direktor Ne nad Porges nije želio iznosit, objasnivši da su u ‘osjetljivom trenutku’, no poznat je njihov plan da do kraja 2007. stvore mrežu od 70 ili više benzinskih postaja. Petrol, treći među ozbiljnijom konkurencijom, do 2010. ima u planu 50-60 benzinskih postaja.

Gledajući pojedinačno, lider kojega će čak i prvi konkurent u dogledno vrijeme teško dostići i dalje je Ina. Domaća je industrija naftne, primjerice, još 1964. startala s 88 benzinskih postaja, što je dvostruko više nego što ih danas ima njen prvi i najozbiljniji konkurent OMV sa sadašnjih, u usporedbi s Ininih 428, samo 40 benzinskih postaja. Ina u vlasništvu ima 397 benzinskih postaja i zakupljuje još 13, a kad se pribroje postaje Ininih tvrtki kćeri (Crobenz s osam i Ina – Osijek Petrol s deset crpki) dolazi se do dobro raspoređene maloprodajne mreže od ukupno 428 benzinskih postaja.

Međutim, svi mali i veliki iz kategorije ‘ostali’ u ukupnom zbroju čine solidnu konkurenciju Ini. Prema zadnjim službenim podacima koje prikuplja Energetski institut Hrvoje Požar 2004. je u Hrvatskoj bilo 715 benzinskih postaja, od čega je 414 Ininih, dok 301 drže ostali domaći i strani igrači.

U 2004. Ina je izgradila 12 benzinskih postaja, a u prošloj godini sedam, od čega su dvije Crobenzove. Prema najavama prošlogodišnji bi se ritam, dvostruko slabiji od dvojice prvih konkurenta, trebao zadržati i u sljedećem razdoblju jer u Ini navode da im je plan u sljedeće tri godine izgraditi 20 novih benzinskih postaja, u što će, uz modernizaciju postojećih, uložiti oko milijun dolara. U Ini će iduće godine naglasak biti na rekonstrukciji rafinerija, za koju je predviđena investicija od 900 milijuna eura, pa intenzitet ulaganja u maloprodaju vjerojatno opada i iz tog razloga.

• U OMV-u smo u prošloj godini u benzinske postaje uložili 28 milijuna eura – kaže Kral. Budući da gradnja jednog benzinskog servisa prema standardima OMV-a stoji oko 2,2 milijuna eura, OMV će gradeći 10 do 12 benzinskih postaja godišnje nastaviti ritam prosječnih godišnjih ulaganja od oko 25 milijuna eura. Sredstva za ekspanziju dobivena su dokapitalizacijom tvrtke, koja sada raspoložava s oko 364 milijuna kuna temeljnog kapitala, od strane vlasnika matičnog društva OMV Reifining & Marketing GmbH iz Beča.

Drugi Inin ‘izazivač’, domaći Tifon u vlasništvu generala Ivana Čermaka, prema dostupnim podacima i planovima bilježi još brži rast broja benzinskih postaja. U lipnju prošle godine imali su 18 postaja, a u ovom ih trenutku, prema Porgesovim riječima, imaju već 27. U ovoj se godini taj broj planira udvostručiti, a do kraja 2007. trebali bi doći do okrugle brojke od 70 benzinskih postaja. Petrol će, kao što kaže predsjednik Uprave Igor Meh, svoj udjel na tržištu povećavati za tri do pet benzinskih postaja godišnje s ciljem osvajanja 10 posto tržišta do 2010. godine.

U Hrvatskoj je, kad se gleda ukupno tržište maloprodaje naftnih derivata, osnovna značajka izrazita segmentacija za koju je, tvrde poznavatelji naftnih prilika, u Europi teško pronaći sličan primjer. Naime, osim Ine, OMV-a, Tifona i Petrola daleko najveći broj igrača na tržištu čine mali privatni trgovci naftnim derivatima. Njihov se broj, prema procjenama, kreće oko 150 i više, a među njima više od 90 posto čine oni koji imaju jednu, dvije ili najviše tri benzinske postaje, najčešće u jednom gradu ili na užem regionalnom području. Daleko najveći među ‘malima’ je riječki Euro-petrol, privatna tvrtka koja ima čak 23 benzinske postaje, dijelom u vlasništvu a dijelom u najmu.

Od veletrgovaca naftnim derivatima Euro-petrol, koji je prije nekoliko godina iskorištio veoma lošu situaciju u kojoj su se našli mali trgovci zbog Inine politike cijena i rabata koji su doveli do potpune nerentabilnosti malih pumpi, kupio je veći broj benzinskih postaja odjednom i stvorio značajnu mrežu maloprodajnih mjesta. Međutim, s obzirom na to da su uglavnom vezani uz Inu kao jedini siguran izvor derivata, a vrlo su često i u suvlasničkim odnosima, ‘mali’ uglavnom ne žele govoriti o toj temi ne želeći se zamjeriti Ini. Ostali veći među ‘malima’ su Europa Mil iz Zagreba sa sedam benzinskih postaja u okolici Zagreba i Splita te Zovko s devet postaja. Antunović Ta, u vlasništvu Tomislava Antunovića koji je u Bosni i Hercegovini uspio stvoriti respektabilan lanac benzinskih postaja, ima tri crpke u Hrvatskoj, a u procesu izgradnje je četvrta. Svi ostalih dvjestotinjak benzinskih postaja u vlasništvu malih trgovaca žive pod svojim logom i snalaze kako znaju pod, kažu, za njih jednom vlašću na tržištu – Inom.

• Takva je disperzirana situacija na tržištu nekoć vladala i u Italiji – kaže Emil Žunec, svlasnik tvrtke Oil – Rijeka koja trenutačno ima tri crpke na području Istre i Rijeke, a ove su godine u planu još dvije, i predstavnik Udruge trgovine naftom i naftnim derivatima pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca. No situacija se u Italiji promijenila tako što je mnoštvo malih privatnih trgovaca naftom ostalo raditi na svojim crpkama, ali pod logom Agipa ili nekog drugog velikog igrača. Žunec procjenjuje kako je ovoliko šarenilo na hrvatskom tržištu nedrživo i kako je veoma izgledan takav scenarij ili samostalan ulazak nekog velikog multinacionalnog lanca poput Shell i Exxona, koji su već prisutni u Češkoj i Slovačkoj.

• Takvi igrači neće ulaziti na tržište ako ne mogu u startu uzeti 20 ili najmanje 10 posto tržišnog udjela – smatra Žunec.

Dinamika izgradnje novih benzinskih postaja uvelike ovisi o prostornim planovima koji su uglavnom nedovršeni i prema kojima još nije točno definirano gdje se može graditi benzinjska postaja. U sadašnjim uvjetima od kupnje zemljišta do početka rada crpke u prosjeku prođe 1,5 do 2 godine. Uz to, potrebno je pribaviti gomilu dokumentacije, studiju utjecaja na okoliš itd.

• Prosječna benzinjska postaja stoji 2 do 2,5 milijuna eura, a za povrat uloženih sredstava treba proteći 10 do 15 godina – kaže Meh.

Zato vodeći igrači na tržištu koriste i drugu taktiku – kupnju malih privatnih pumpi, kojih u Hrvatskoj ima u izobilju. Za tu su se strategiju opredijelili OMV i Tifon, dok Petrol u ovoj fazi od nje odustaje jer se, kako tvrdi Meh, greenfield investicija pokazala isplativijom od kupnje i prenamjene postojećih malih crpki koje su najčešće ispod današnjih standarda. Međutim, onima kojima se žuri ni male crpke nisu loše. Tifon se najčešće spominje kao najveći kupac postojećih privatnih crpki.

Benzinske crpke na autocestama, posebno na autocesti Zagreb-Split, kad je cesta tek bila izgrađena a natječaji se počeli raspisivati, široj su javnosti, a vjerojatno i naftnim kompanijama koje su se otimale za te lokacije, zvučale kao eldorado. Međutim, stvarnost se pokazala sasvim drukčijom jer su te benzinske postaje, tvrde u svim kompanijama, neprofitabilne zbog velikih ulaganja u izgradnju i golemih koncesija koje se obično dodjeljuju na rok od 25 godina, a cijene na atraktivnim lokacijama dosežu i više od sto tisuća kuna mjesečno. No čak ni Inina benzinska postaja Tuhobić, koja ne plaća koncesiju jer se nalazi na njihovom zemljištu, ne ostvaruje profit. Tri mjeseca turističke sezone očito nisu dovoljna za isplativost investicije pa se izvan sezone zarada nastoji ostvariti što širom ponudom dodatne robe i usluga – trgovinama, restoranima, barovima, mjenjačnicama, auto-praonicama itd.

Gradnja benzinske crpke stoji 2 do 2,5 milijuna eura. Zato vodeći igrači kupuju male privatne pumpe, kojih u Hrvatskoj ima u izobilju za 100 do 200 novih postaja. Meh do računice od dvjestotinjak potrebnih crpki dolazi usporedbom sa Slovenijom, koja na dvostruko manji broj stanovnika i na otprilike dvostruko manjem teritoriju ima nešto više od 400 benzinskih postaja, što je po njegovu mišljenju maksimum. U Sloveniji je tržišni kolač znatno ravnomjerno raspoređen. Lider je državni Petrol s otprilike 300 benzinskih postaja, izazivač je kao i u Hrvatskoj OMV sa stotinjak postaja, a ostala dvojica su veliki igrači s malo benzinskih postaja – Agip sa šest i Mol sa četiri postaje.

Iako su sve tvrtke koje imaju benzinske postaje na autocestama jednoglasne u ocjeni da su te postaje još neprofitabilne, a ponegdje i daleko ispod razine profitabilnosti, u OMV-u kao strategiju za pozicioniranje novih crpki ističu velike gradove i autoceste. U Petrolu kao najrentabilnije postaje, na koje će i u budućnosti stavljeti naglasak, ističu gradske benzinske crpke. Kad je riječ o ostvarenim prihodima i profitabilnosti benzinskih crpki, veoma je teško doći do konkretnih podataka. Poznato je da se na hrvatskim crpkama godišnje u prosjeku proda tri do četiri milijuna litara goriva. Upućeni u stanje na hrvatskom naftnom tržištu tvrde da bi se za postizanje profitabilnosti u postojećim uvjetima prodaja trebala povećati na 7 do 8 milijuna litara godišnje. No, usprkos tvrdnjama većine igrača iz hrvatskog naftnog biznisa o slaboj profitabilnosti, OMV-ova je benzinska postaja na zagrebačkoj Slavonskoj aveniji, osim što je prema neslužbenim izvorima najprofitabilnija benzinska postaja u Hrvatskoj, navodno i najprofitabilnija OMV-ova crpka u Europi.

Izazivači OMV, Tifon i Petrol, koji gorivo gotovo u potpunosti uvoze, smatraju da Ina mogu konkurirati ponajprije kvalitetom goriva. Iako Ina od početka ove godine reklamira svoje gorivo europske kvalitete s niskim udjelom sumpora, neki su od konkurencata skeptični prema Ininim mogućnostima u proizvodnji takvog goriva, a različita istraživanja kvalitete goriva s hrvatskih crpki pokazuju da najkvalitetnija goriva imaju Tifon i OMV. Slijede Petrol i Ina, a najlošije prolaže male privatne crpke.

Iako nema službenih podataka o ukupnom broju benzinskih postaja i omjeru Ininih i ostalih za 2005. godinu, sudeći prema trendu otprilike nekoliko godina i prema podacima dobivenih od samih kompanija logično je pretpostaviti da se omjer Ininih benzinskih postaja i onih u rukama izazivača još više poravnao. Bez obzira na mogući razvoj situacije na domaćem maloprodajnom tržištu naftnih derivata, sljedeće će tri godine očito obilježiti nastavak utrke za što boljim lokacijama za benzinske pumpe. Na taj način postojeći igrači dižu si cijenu u slučaju ulaska neke multinacionalne kompanije na hrvatsko tržište, a i neovisno o toj mogućnosti počevaju vlastite tržišne udjele koje će kasnije biti znatno teže ostvarivati.