MESIĆ, RAČAN, SANADER: nepodnošljiva lakoća obećavanja

Hrvatske su vlasti olakšim obećanjima susjedima i drugim zainteresiranim inozemnim skupinama otvorile prostor prijetećim porukama i zahtjevima, koji je sada teško bez političkih posljedica zatvoriti.

Proslotjedni protestni skup talijanskih optanata ispred Vijeća Europe u Strasbourgu i njihove zahtjeve za povrat imovine u Istri i Dalmaciji premijer Sanader namjerno je minimizirao. Pitanje optanata riješeno je Rimskim i Osimskim sporazumima, pa je sve to samo dio talijanske predizborne kampanje. No je li riječ o baš tako naivnom i minornom pitanju?

Retorika Carla Giovanardija, Berlusconijeva ministra za odnose s Parlamentom, ne ostavlja mnogo dvojbi. Kad ministar Giovanardi poručio da će Italija ‘izvršiti kulturnu, gospodarsku i turističku invaziju ne bi li obnovila talijanstvo Istre i Dalmacije’, onda on tek jasno iskazuje ono što je već desetljećima prepoznato kao talijanski nacionalni interes i što različite vlade uz različitu retoriku i na različite načine provode, ovisno o trenutačnim mogućnostima. Sukladno svome političkom profilu, neofašist i zastupnik u talijanskome Parlamentu Roberto Menia otići će korak dalje i biti još jasniji: Italija će vratiti Istru i Dalmaciju Italiji nakon što Hrvatska uđe u EU.

Odgovor različitih hrvatskih vlasti na ove i slične poruke uvijek je isti: nakon prvog iznenađenja slijedi mlako obećanje da će hrvatska vlast znati zaštiti hrvatske interese. I nalaženje opravdanja za prijeteće poruke iz susjedstva u njihovim unutarnjepolitičkim odnosima. Međutim, poruke s okusom prijetnje ili barem ujene ne stižu samo iz Italije. Iz Slovenije, navodno i opet zbog unutarnjih potreba, poručuju da Slovenija neće dati Hrvatskoj zeleno svjetlo za ulazak EU dok se ne riješi pitanje granice u Piranskom zaljevu. Ministar Giovanardi je prije nekoliko tjedana poručio da će Italija zapriječiti Hrvatskoj ulazak u EU ne sklopi li s Italijom ugovor o povratu imovine sličan onome kakav je skloplila s Austrijom. Pokazatelj da Italija misli ozbiljno jest i to da hrvatski ambasador već nekoliko mjeseci čeka u Rimu kako bi predao vjerodajnice.

Nakon što je i parafriran, slovenska strana sa svim logično koristi tu Račanovu pogrešku i kao početnu pregovaračku poziciju. Međunarodno pravo je doduše na hrvatskoj strani, međunarodni pravnički adut – neće dati zeleno svjetlo Hrvatskoj za ulazak u EU. Dakle, ponuda za trgovinu prilično je jasna – Piranski zaljev u zamjenu za podršku za ulazak u EU! Ona je za Hrvatsku i nepovoljna i neprihvatljiva, jer tko bi dao svoj teritorij u zamjenu za neku obećanu podršku, koja čak i ne vrijedi ako se ne prikupe i podrške ostalih 24 država. No hrvatske su vlasti posljednjih godina često upravo tako trgovale.

Drugi drastični primjer trgovine na vlastitu štetu, koji u posljednje vrijeme sve više izlazi na vidjelo jest posvemašna liberalizacija trgovine nekretninama od veljače 2009. godine, potpisan na s EU u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju još 2001. godine. Trgovina je po nas bila toliko loša da liberalizacija čak nije ni vezana uz članstvo u EU. Dakle, već je sasvim izvjesno da do 2009. Hrvatska neće biti članica EU. Sve je upitnije i još će upitnijim postajati širenje EU nakon ulaska Rumunjske i Bugarske, ali trgovina hrvatskim nekretninama bez obzira na to bit će liberalizirana. Sadašnja uvjeravanja da će u pristupnim pregovorima hrvatska strana uspjeti pomaknuti taj rok tek su puko bacanje prasi ne u oči domaćoj javnosti. Primjerice, upravo je liberalizacija prodaje nekretnina jedan od bitnih kameniča u strategiji ‘kulturne, gospodarske i turističke invazije’ o kojoj otvoreno govori ministar Giovanardi. Slične interese vlastitih državljana i vlastitog kapitala kroz tu klauzu lu mogu zadovoljiti i druge članice EU. I zar će je sada oni mijenjati samo zato što su hrvatski pregovarači i njihovi politički šefovi s pet godina zakašnjenja shvatili što su potpisali?

Uza sve to, u posljednjih pet godina skupio se još niz poteza i propisa hrvatskih vlasti za koje se političari polako počinju međusobno optuživati, a koji na dulji rok predstavljaju opasnu i olaku trgovinu temeljnim nacionalnim interesom. Na poticaj međunarodne zajednice, prije svega EU, i u želji za dobivanjem što bolje ocjene iz ljudskih prava i demokracije, Račanova je Vlada predložila, a Sabor usvojio, izmjene Zakona o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kojima je izjednačeno pravo na naknadu hrvatskih i stranih državljan. Komplimentirali su iz Austrije, Italije, Njemačke, Slovenije, SAD-a, veselili se Srbi iz bivših ‘SAO krajina’. Tada opozicijski, Sanaderov HDZ, bio je protiv tih zakonskih izmjena. Uistinu, nijedna država bivšega socijalističkog bloka, koje su u prošlom stoljeću bile pod stranom upravom, okupacijom, na čijem su području krojene granice, koje su bile prostor velikih poratnih migracija, nije željela zbog ulaska u EU otvoriti tu Pandorinu kutiju. Nisu to učinile ni Češka, ni Slovačka, ni Poljska, najmanje Slovenija. Zadržale su se na osudi i žaljenju zbog takvih postupaka, eventualno pristale da oštećeni strani državljeni imaju pravo prvokupna nakon ulaska u EU.

Slovenija je s pitanjem talijanskih optanata igrala tradicionalno tvrdo, pozivajući se na ugovore bivše Jugoslavije s Italijom i Austrijom, kojima su države regulirale pitanja obeštećenja. Italija je također igrala tradicionalno tvrdo, nastojeći zaustaviti slovenski prijam u NATO i EU na zahtjev za obeštećenjem optanata. Slovenija se oslonila na načela i jako savezništvo. Izračunala je koliki je dug bivše Jugoslavije u isplati obeštećenja Italiji prema Rimskim i Osimskim sporazumima, koliko od tog duga otpada na Sloveniju, otvorila je poseban račun u Luxemburgu, i na njega uplatila obeštećenje. Italija je odbijala preuzeti novac. Ali onda su Slovenci potražili savezništvo Washingtona. I u Farnesinu je jednog dana stiglo pismo iz State Departmenta, u kojemu ih obavještavaju da je članstvo Slovenije u NATO-u vrlo bitno SAD-u i lijevo mole Italiju da sredi preostala sporna pitanja. Hrvatska do danas nije uplatila tih izračunanih 35 milijuna duga za obeštećenje optanata, čime bi poslala načelnu poruku da je to pitanje za nju riješeno, jer su obveze iz Osimskih i Rimskih sporazuma ispunjene. Umjesto toga, čeka da joj Italija pošalje broj računa. Što Italiji naravno ne pada na pamet, kad je na dobrom putu da ishodi mnogo više.

Put je otvoren Račanovim izmjenama Zako-
na o denacionalizaciji, potvrđen Sanaderovim dogovorom s austrijskim kancelarom Schüssel-om, a dodatno utvrđivan nizom bilateralnih obećanja u međuvremenu. Naime, svaka za…

Hrvatska politika i javnost u razgovorima o iseljenim Talijanima prihvatili su čak i talijansku propagandnu retoriku nazivajući ih ‘esulima’. Pojam esula, naime znači izgnanci, progonanci, ljudi koji su silom protjerani i već implicira zahtjev za obeštećenjem. Bivša Jugoslavija, koja je sklopila s Italijom Osimsko i Rimsko sporazume u kojima rješava i pitanje iseljenih Talijana, nazivala ih je ‘optantima’, što je sugeriralo da su imali opciju – tražiti otpust iz državljanstva i iseliti uz obeštećenje koje će im na temelju međudržavnih sporazuma isplati Italija. I jedan i drugi naziv sadržajno su nepotpuni i dijelom netočni. Ali nije uobičajeno da se u takvim sporovima rabi propagandistička retorika protivničke strane, što se u Hrvatskoj već godinama uporno radi.

Da bi udovoljila željama i političkim zahtjevima EU, Račanova je Vlada potkraj mandata usvojila Zakon o odgovornosti RH za štetu koju su počinili pripadnici hrvatskih snaga, koji predviđa obeštećenja od strane države za štete koje nisu posljedica ratnih operacija. Pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, hrvatska država je u optužnicama kvalificirana kao sudionica dvaju zločinačkih pothvata: progona Srba u Hrvatskoj i progona Muslimana u BiH. Budu li optužbe pretočene u presude, logično je očekivati nove političke pritiske EU radi dogradnje domaćeg zakonodavstva i prilagodbe obeštećenju na osnovi privatnih tužbi, sviju koji se takvom kvalifikacijom progona smatraju oštećenima. Bit će to jamačno jedan od konkretniziranih političkih zahtjeva za ulazak u EU. Hrvatska Vlada zasad ne pokazuje da je uopće svjesna takve opasnosti.

Olakšim sklapanjima međunarodnih ugovora i isto takvim donošenjem vlastitih zakona Hrvatska se, u nastojanju da što prije uđe u EU, može naći u poziciji da isplaćuje odštete stranim državljanima u ime svih vojski i režima koji su bilo koga oštetili na sadašnjem hrvatskom teritoriju: da plaća za štete koje su počinili ustaše, Talijani, Nijemci, partizani, jugoslavenske komunističke vlasti i hrvatske snage, pa čak i da obeštećuje deklarirane četnike. No treba li za to kriviti Giovannardija ili Schüssela? Nipošto.

Oni različitim retorikom, ali jednako postoje, štite interese svojih državljana, a kao instrument im služe međunarodni ugovori. Doista, ni od jedne se države ne očekuje ono što se događa u Hrvatskoj: da politički establiment trguje interesima vlastite države i njezinih državljanima ne bi li mu njegovi interesni protivnici iz drugih država dali prolaznu ocjenu iz političke zrelosti. Pritom Račan i Mesić uvek znaju gdje je pogriješio Sanader, dok Sanader bez greške detektira gdje su pogriješili Račan i Mesić, a svi su jednako slijepi za vlastite previde i pogreške. I jednako su zatečeni kad sadašnji francuski minister policije i vjerojatni budući predsjednik države, Nicolas Sarkozy, najavi da nakon ulaska Bugarske i Rumunjske neće podržati širenje EU. Sanader, Mesić, Račan još nisu osvijestili činjenicu da su hrvatski, a ne neki međunarodni dužnosnici ili kvazi-EU dužnosnici. Da premijer Sanader progovori jezikom ministra Giovannardija, buknuo bi velik skandal. Premijeru male Hrvatske to se ne bi tretiralo kao južnjački temperament. Ali, ako uskoro hrvatski premijeri i predsjednici ne preuzmu barem dio retorike i postupaka promišljenog kancelara Schüssela moglo bi se dogoditi da u trenutku kada dobije zeleno svjetlo, Hrvatska više nema s čime ući u EU. Jer je invazijska misija ministra Giovannardija i ostalih pretendenata već završena, prije nego što su planirali.