U sporu oko uknjižbe arbitrirao Ustavni sud

Nakon devet godina i konačno donesene presude 2003. u sporu u vezi s nekretninama, Ustavni je sud prošle godine sve vratio na početak. Zbog greške Županijskoga suda.

Ustavni sud Republike Hrvatske je, postupajući prema ustavnoj tužbi, potkraj ožujka prošle godine donio odluku U-III-1355/2004 kojom je usvojio tužbu i ukinuo presudu Županijskoga suda u gradu R. broj Gž-1323/99 od 23. prosinca 2003. i vratio predmet na ponovni postupak. Razlog je tomu činjenica da je Županijski sud u presudi sam ocijenio novi dokaz priložen žalbi, o kojemu se uopće nije raspravljalo pred prvostupanjskim sudom a nije mu ni predan. Bio je to jedan u nizu slučajeva u kojima je Ustavni sud našao da niži sud(ovi) nisu poštovali Ustavom zajamčeno pravo na pravedno suđenje. To je primjer tako bjelodane i krupne nezakonite radnje, kršenja gotovo elementarne pravne norme o koju se doista ne bi smjelo ogrješiti na toj razini suđenja. Kada se već, nažalost, dogodila, moguće ju je objasniti ili neznanjem (što je teško povjerovati kod žalbenog suda čiji su trebali proći značajne provjere, među ostalime i njihove stručne naobrazbe) ili nevjerojatnom površnošću. Teško se, međutim, odlučiti koje bi objašnjenje bilo lakše prihvatiti, ne toliko zbog propusta koji se dogodio koliko zbog izostanka jamstva da se takav ili slični slučaj neće ponoviti, jednom ili više puta.

U konkretnom slučaju bio je to jedan od mnogih postupaka u kojima se pokušava urediti zemljišnoknjižno stanje kako bi se postigla sudsko presuda kojom bi se pogrešna dotadašnja uknjižba ispravila. Riječ je o vrlo čestim postupcima koji su ponekad samo formalni jer se tuženi ne protive novoj uknjižbi, a ponekad se radi o stvarno sukobljenim stranama u parnici, što je očito ovaj put bio slučaj. Tužitelj je kupio nekretnine koje je njegov prodavatelj stekao ugovorom o doživotnom uzdržavanju od osobe koju se obvezao uzdržavati. U trenutku kupnje prodavatelj nije bio uknjižen, nego su bile uknjižene treće osobe koje su svoju uknjižbu stekle sudskom presudom protiv osobe primala uzdržavanje, a koja se u toj parnici tužbi nije ni protivila, nije ni došla na ročište na koje je bila uredno pozvana, a očito se nije ni žalila. Jednostavnije, osoba koja je primala uzdržavanje takvim je svojim ponašanjem omogućila formalno stjecanje trećima na štetu onoga tko joj je davao uzdržavanje i kome se obvezala prenijeti u vlasništvo te nekretnine.

Teško je odrediti tko je u pravu u ovom slučaju i time prejudicirati buduću odluku (predmet je ponovno na sudu) jer je to vrlo složeno pitanje stjecanja vlasništva na nekretnini i dosega povjerenja u zemljišne knjige. Ono što je međutim očito a gotovo je nevjerojatno, jest postupak Županijskog suda koji je nezakonitom presudom doveo do toga da se postupak, pokrenut još 1994. godine, umjesto zakonite i pravomoćne presude još 2003. g. (na koju se odluku prema uloženoj žalbi čekalo četiri godine) sada ponovno vratio na početak. Naime, postupak traje pred istim županijskim sudom koji prema odluci Ustavnoga suda, trebao predmet vratiti prvostupanjskom sudu, koji je postupak prvi put vodio punih pet godina.

I samo navedeni rokovi dostaju da to bude još jedan slučaj na sramotu i štetu hrvatskog pravosuđa, kako god glasila završna odluka. Na sramotu jer postupak traje od 1994., a potkraj 2005. praktično je ponovno na početku! Na štetu jer se svakodnevno od strane Ustavnoga suda donose presude kojima se Republika Hrvatska radi nedonošenja presuda u tzv. razumnom roku (što je europski standard) obvezuje na plaćanje novčanih iznosa, što je već poprimilo zabrinjavajuće razmjere.

Presudu je donio županijski sud, pred kojim postupci pravomoćno završavaju, i zato se uvijek s punim pravom očekuje da ima sve atribute ne samo zakonite odluke nego i odluke u svakom pogledu prikladne za objavljivanje na bilo kojem stručnom skupu ili pak za publiciranje u bilo kojem mediju.

Svaki županijski sud formalno je jednako kompetentan, ali ipak se više očekuje od tzv. velikih županijskih sudova, među koje spada i donositelj spomenute presude. Dakle, konkretni županijski sud (znači, tri suca toga suda, od čega jedan predsjednik i dva člana sudskog vijeća, svi profesionalci s dugogodišnjim iskustvom od najmanje osam, a u pravilu i mnogo više godina iskustva u pravosuđu nakon položenog pravosudnog ispita) nije shvatio da je riječ o novom dokazu, nije uočio da je riječ o činjenici koja dovodi u sumnju točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, nije dakle radio svoj posao onako kako nalaže zakon.

Naravno da su greške moguće, upravo zbog toga i postoje viši sudovi, ali nije i ne može biti isto kada viši sud intervenira jer je niži u nekoj dvojbenoj stvari imao pravno stajalište koje viši sud ne prihvaća i kada viši sud intervenira jer je županijski sud presudom pokazao ili nevjerojatno neznanje, ili nevjerojatnu površnost ili i jedno i drugo. Točno je da je hrvatski zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku zabranio iznošenje novih činjenica i novih dokaza, što je ranije bilo dopušteno, i što se dogodilo upravo u ovom postupku. Međutim, novi zakonski okvir ne može riješiti temeljni problem – kako se takav propust županijskome sudu uopće mogao dogoditi.

Točno je da je ljudski grijesiti, ali je još točnije da suci i sudovi odlučuju o našim sudbinama i da je razina na kojoj se njihove propuste može tolerirati bitno viša u odnosu na bilo koga drugoga; ono što se može tolerirati drugima, suci se ne može i ne smije tolerirati.

‘…iz izloženog proizlazi da je prvostupanjski sud svoju presudu donio na temelju činjenica i iznesenih dokaza provedenih do trenutka zaključenja rasprave u prvom stupnju suđenja. Također proizlazi da je drugostupanjski sud u svojoj presudi sam ocijenio novi dokaz priložen žalbi, koji nije bio raspravljen pred prvostupanjskim sudom. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je postupio suprotno zakonskim odredbama jer se relevantne novine ne mogu prvi put utvrđivati u drugostupanjskom postupku, pa je time povrijedio ustavno pravo podnositelja na pravedno suđenje, zajamčeno odredbom čl. 29. stavka 1. Ustava.’

U čl. 352. st. 1. Zakona o parničnom postupku bilo je propisano da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi s time da je žalitelj za nove činjenice dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a za nove dokaze dužan je navesti činjenice koje bi se tim dokazima imale utvrditi.

Zakon o parničkom postupku 03 donio je promjenu i u žalbi se više ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi.

Čl. 353. st. 1. t. 2. ZPP propisuje da se presuda može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Također, i u ZPP 03 čl. 355. st. 1. ZPP propisano je da pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud kakvu činjenicu pogrešno utvrdio odnosno kad je nije utvrdio. Isto je i u ZPP 03.

Čl. 355. st. 2. ZPP propisano je da nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to upozoravaju nove činjenice ili novi dokazi.

ZPP 03 donio je promjenu i brisao ovu zakonsku odredbu.