Bankama ograničenje, a država se zadužuje

Neko će se vrijeme održavati kroz umirovljeničku populaciju. Ove će godine umirovljenici dobiti oko 2,5 milijardi kuna duga, što odgovara mjesečnoj mirovini svih umirovljenika.

Glavni državni stratezi šutke prate obračun guvernera Hrvatske narodne banke s bankarskim lobijem i gledaju tko će iz tog najnovijeg odmjeravanja snaga izaći kao pobjednik, ne sluteći da bi se i sami mogli naći na strani gubitnika presahnu li krediti i dođe li do pada potrošnje u državi. Minuse zasad prelijeva jedino RBA jer je njezin šef Zdenko Adrović pomislio da može bez ikakvih sankcija napraviti isto što i država, tj. nastaviti poslovati po starome tako da skupe inozemne izvore financiranja zamijeni domaćima. Strani je kapital postao skup našim bankama zbog prohibicijskih poteza HNB-a i 55-postotne obvezne pričuve, koja se od prošloga tjedna s vanjskih kredita proširila i na obveznice. Od 600 milijuna kuna obveznica, koliko je banka ovog tjedna uvrstila na Zagrebačku burzu, RBA će 330 milijuna kuna proslijediti na račun HNB-a, a ostatak pokušati nadoknaditi gubitke.

Hoće li se krug gubitnika još više proširiti, ovisi o reakcijama drugih banaka: zatvore li kreditnu slavinu i povećaju li cijenu novca na tržištu, što Željko Rohatinski žarko priželjkuje, gubitnici bi mogli biti svi veliki korisnici kredita – i građani i korporacije – a posredno i država. Smanjena potrošnja usporit će pritjecanje novca u državnu blagajnu, smanjiti promet u trgovini, usporiti industrijsku proizvodnju, povećati zalihe, sve u svemu, ponovno nas spustiti na stope rasta niže od četiri posto, u situaciji kad je i tih četiri posto premalo da bismo sustigli sve one za kojima kaskamo, od susjeda Slovenaca i Mađara do drugih članica EU.

Zašto se guverner HNB-a Željko Rohatinski izlaže opasnosti da dođe do realizacije tako nepovoljnog scenarija? Sva njegova dosadašnja pojašnjenja ukazuju na velik strah od nastavka tempa zaduživanja, pa onda i mogućega financijskog sloma, koji se u ovim nesigurnim vremenima može potaknuti čak i nekim iracionalnim potezima, kao što su karikature vjerskih ikona, a ne samo naftnom krizom, većim kamatama u EU ili slabljenjem starog kontinenta u utrci s Amerikom i Azijom. Hrvatska je u proteklim pet godina doživjela godišnje stope rasta kredita i do 50 posto, pa je Rohatinskom trebalo mnogo energije i okapanja s raznim političkim strukturama da dosegne i lanjskih 20-ak posto koje i dalje kani rušiti. Ove bi se godine rast kreditnih plasmana morao usporiti na 10-ak posto, što bi značilo da tržište može računati samo s 15-ak milijardi kuna novih kredita, umjesto tridesetak milijardi kuna plasiranih u 2005.

Manje novih kredita sigurno će donijeti i manju potrošnju, samo je pitanje koliko će se taj pad održati na kretanje u nacionalnom gospodarstvu i je li najavljeni investicijski ciklus dovoljno jak da nadoknadi pad potrošnje. Podaci o kretanju u trgovini na malo upućuju na smanjenje kupovne moći građana, što ne čudi jer plaće stagniraju, a povećava se udjel rata za otplate kredita u ukupnim obvezama kućanstava. Prijašnjih je godina na otplatu kredita odlazilo približno tri posto dohotka, a sada je taj iznos oko šest posto, pa vrlo malo treba da dosegnemo prosječnih 10 posto udjela otplate u EU. Opće je poznato da je cjelokupno hrvatsko gospodarstvo raslo na krilima velike kreditne ekspanzije banaka i potrošnje stanovništva, koje je bez pardona uzimalo kredite ne bi li popravilo kvalitetu života: kupovao se novi automobil, stan, odjeća, putovalo se pa i hranilo kvalitetnije. Prosječna plaća pokriva samo 60 posto minimalnih troškova prosječne obitelji u kojoj je zaposlen tek jedan član. Nezaposlenost je i dalje visokih 18 posto, a zaposlenost se povećava s minimalnih 0,5 do najviše 1 posto godišnje. Padne li potrošnja, ministru financija Ivanu Šukeru mogle bi se pojaviti velike rupe u budžetu, što je u drugoj polovini mandata nezgodnije nego na početku vlasti. Ostanu li građani bez novca, teško da će prihodi od PDV-a rasti planiranih 8 do 9 posto, a još teže će se povećati prihodi od doprinosa u situaciji kada plaće stagniraju.

Analitičar Zagrebačke banke Žarko Miljenović uvjeren je da je planirani rast kreditnih plasmana – do 12 posto – dovoljan da osigura četiri posto gospodarskog rasta. Više od toga nitko i ne očekuje, iako je niz makroekonomista pokazao da bez najmanje 7 posto rasta Hrvatska u ovom stoljeću neće sustići prosječne vrijednosti u EU. Posljednji je to javno izrekao akademik Vladimir Stipetić na godišnjem savjetovanju ekonomista u Opatiji i time zaradio kritiku premijera Sanadera da je previše pesimističan jer se uspjeh ‘događa’ samo optimistima.

Planirani gospodarski rast došao bi u pitanje tek kad bi osobna potrošnja stagnirala, ali to se neće dogoditi – uvjeren je Miljenović koji je izračunao da će tijekom ove godine osobna potrošnja biti u plusu najmanje 3 posto, što je dovoljno da se ostvare četiri posto.

I dok se vodeći makroekonomisti drže brojki, a one kažu da osobna potrošnja kreira 60 posto hrvatskoga BDP-a, dok su ostatak investicije i izvoz, vodeći ekonomisti među političarima – poput Ljube Jurčića i Radimira Čačića – upravo na toj činjenici temelje svoju tezu da se napredak pod upravom Sanaderove Vlade događa sam od sebe.

Nema tu nikakvih poteza države i državne administracije; taj bi se rast ostvario i bez Vlade i bez premijera – reći će oni. No, slučajno ili planirano, Sanader ima rješenje i za najcrniji scenarij, onaj u kojem se događa značajni pad prometa u trgovini, stagnacija plaća i kreditna suša. Dostignuti tempo osobne potrošnje neko će se vrijeme održavati kroz umirovljeničku populaciju. Država će narednih godina izdvojiti 10 milijardi kuna za povrat duga umirovljenicima, a već će ove godine umirovljenici dobiti oko 2,5 milijardi kuna duga, što je vrijednost koja odgovara visini mjesečne mirovine svih umirovljenika. Analitičar Ekonomske instituta Danijel Nestić kaže da je Ekonomska institut nedavno korigirao naviše vlastitu procjenu rasta na 4 posto u ovoj godini upravo zbog početka otplate duga umirovljenicima i procjene da će taj novac pozitivno utjecati na rast osobne potrošnje.

U posljednje dvije godine osobna potrošnja nosi od 2,2 do 2,5 posto rasta BDP-a i zasad mislim da se neće usporiti usprkos nekim znakama. Sporiji rast pojedinačnih plaća nakon što je rast ukupne mase plaća jer se zaposlenost povećava jedan posto godišnje – tvrdi Nestić koji kaže da se i japansko gospodarstvo počelo urušavati tek nakon što se usporila potrošnja stanovništva.

Kod nas se obično svi žale kako nema naviku štednje i da potroše sve što zarade, ali potrošnja stanovništva iznimno je važna za nacionalni dohodak zemlje i ne treba zbog nje previše kukati. U nas osobna potrošnja čini 60 posto BDP-a i kad bi ona stala, to bi se sigurno odrazilo na BDP.

Kad bi rast osobne potrošnje bio nula, stopa rasta BDP-a pala bi 2,5 posto – naglašava Nestić.

Osim što troše građani, troši i država. Bez obzira na to kojom ga metodom računali, državni deficit kreće se oko 5 posto BDP-a, a čak i tako velik ne bi bio problem kad se izvan njega ne bi krile mnoge druge dubioze: neplaćeni računi zdravstvenog sustava, u čiju sanaciju država svake druge godine mora dodatno ulupati od jedan do dva posto BDP-a, nagomilani dugovi tvrtki koje država svako malo otpisuje, teško uhvatljive subvencije, neplaćene obveze poduzećima, utužena potraživanja za neisplaćene plaće i prekovremene sate, a sad se tom nizu pridružio i dug umirovljenicima koji će se otplaćivati iduće četiri godine. Banke s pravom tvrde da se guverner Hrvatske narodne banke okomio samo na njih, dok država i dalje nesmetano povećava vlastitu potrošnju. Javni dug države iz godine u godinu povećava se dva posto BDP-a, a jedini ustupak izvršne vlasti monetarnoj bio je u preusmjeravanju zaduživanja na domaće tržište.