Pipunić raste i kada gubi, Novaliću ni traga ni glasa

Marko Pipunić je prije 15-ak godina s kovčegom došao u Osijek iz Bosanske Posavine, a danas-sutra može pitati ‘pošto Osijek’. Počeo je skromno. Veletrgovina, žitarice, sjeme, pa je kupio silos, mlin, prvi, drugi, pa kooperirao s uzgajivačima tovljenih svinja, kupio jedno tovilište, drugo, peto i postao najjači u branši, pa najjači u zaštitnim sredstvima. I umjetno gnojivo uvozi, a iz neugledne kuće u hladovini osječke katedrale premjestio je sjedište nasred kružnoga toka na ulazu u grad pa svi putovi vode kraj njegova Žita. Htio je Belje, čak je dogovorio partnerstvo s dolarima hrvatskog Amerikanca Stiva Bubala, no namjerio se na plijen koji je rezervirao i uz buku sindikata realizirao nadmoćni(ji) Ivica Todorić.

Htio je i županjsku Sladoranu, opet s Bubalom, ali i tu je naišao na zid. Nakon preuzimanja IPK Croati, s proizvodnjom tjestenine, sa silosima i pšenicom, htio je i IPK Ratarstvo – stočarstvo, za koje se i ne zna čime sve vlada, a što je nekomu založeno, no tvrtka obrađuje 15-ak tisuća hektara najbolje zemlje, tu su farme, nekretnine, a samo 300 radnika.

Višak od 500 radnika državnim je novcem otpremljen, a Pipunić je IPK godinama servisirao za plaće poput bankara, za sjeme i gorivo, za sjetu i žetvu su se zaduživali dok nisu (pro)pali. Silno je Pipunić htio osječke ratare, ali su mu se suprotstavili močni bankari – Slavonska banka, članica Hypo grupe, ali – pobi-

Iako je prošle godine ‘stao na loptu’, ideje Mate Škoje više nitko ne doživljava neozbiljno. Taj mladi poduzetnik dokazao je da se može biti prorok i u vlastitoj sredini. Doslovno radeći korak po korak, Škojo je od standa za trgovinu uvoznim pelenama stvorio lanac trgovina (Alastor) u cijeloj Slavoniji i Baranji, a kad su pristigli drugi megatrgovi, Alastor je prodao Ivici Todoriću koji do tada na hrvatskom istoku nije imao nijedan trgovački objekt (!?). Škojo je tada kupio zapušteni hotel Osijek, a malo je tko vjerovao da do Zagreba neće biti boljeg, a kamo li da danas ne zaostaje ni za najboljim hrvatskim hotelima. Usporedno je najavio gradnju najmodernije pekare do Zagreba i ubrzo otvorio pekaru Kruna. Poželio je obnoviti i hotel Marjan u Splitu, no Željko Kerum je ponudio više, pa se sada pita je li bilo previše.

Ni vrapci ne pjevaju preglasno, ali bez prestanka vezu skladnu melodiju. Tako je bilo dok je Belišće vodio Josip Lulić, a i otkako ga je zamijenio Vlado Jerbić da tiho govori o stambenim i poslovnim zgradama kakve još nisu videne u Hrvatskoj. Dok se (i) za Škoju pita tko stoji iz njega, njegovi školski kolege na to odmahaju rukom i kažu kako je nesebično od maturalne zabave napravio biznis za cijeli razred.

Iako ne rade u maniri ‘mladih lavova’, najzapaženije poduzetničke role pripadaju Ivanu Ergoviću i Vladi Jerbiću. Ergović je već 1990. godine iskočio iz ovkira inženjerske struke i preuzeo vodeću menadžersku poziciju u Našiceementu. Sve poslije bila je nadgradnja. Privatizacija po zakonu, ma što drugi rekli, i razvoj. Širenje cementaša počeo je kupnjom male našičke građevinske tvrtke u stečaju, za tim je slijedio neuspjeh u kupnji bosanske cementare, što se smatra životnom školom, pa značajno i legalno preuzimanje Dilja iz Vinovaca, pa kupnja četiri tvornice u Srbiji, sarajevskog GP Puta, osječkog Tranzita, a pohod se najavljuje u Mađarsku, Rumunjsku, Rusiju…

I Ergovića se pokušava diskreditirati pitanjima stoji li iza njega neki bankar, bliži rođak ili drugi predsjednik hrvatske države. Takve se priče nisu pomaknule od razine špekulacije, ali se zato zna da iza njega više ne stoji Ivan Škorić, financijski menadžer koji je Ergoviću bio više od desne ruke. Njihova je ‘ljubav’ pukla nakon 15 godina, no razliši su se kombinatu koji krasi sustavan pristup svakom problemu. Rekl bi, ni vrapci ne pjevaju preglasno, ali bez prestanka vezu skladnu melodiju. Tako je bilo dok je Belišće vodio Josip Lulić, a i otkako ga je zamijenio Vlado Jerbić. Naime, iako postoje mnogi problemi u proizvodnji i trženju papira i ambalaže, Belišće je uspjelo prevladati ratnu štetu, uđare na hrvatskom i svjetskom tržištu i ostalo je ne samo hrvatski lider u branši i najjači slavonski izvoznik sa 60 milijuna dolara nego je svoj poslovni i vlasnički utjecaj učvrstilo i u Sloveniji i Makedoniji, pa i u BiH i Srbiji i Crnoj Gori.

Zbog više od 90 posto koncesija na linijama javnoga gradskog prijevoza u Osječko-baranjskoj županiji Panturistu iz Osijeka znalo se prigovarati zbog monopolskog statusa. Međutim, kad se analizira kvaliteta vozno parka i usluga te urednost u podmirivanju obveza prema državi, postotak koncesija uopće nije velik. Zasluge za takav rad ubire Stjepan Frigan, dugogodišnji direktor i posljednjih godina većinski vlasnik Panturista. Vozači i vozila za njega su uvijek bili na prvom mjestu, no razvijao je i turističku i servisnu djelatnost. Pritisnut životnom dobi odlučio je prodati tvrtku, a odabran je najjačeg europskog prijevoznika, francuski Konex koji jamči nastavak rada.

Uspon bilježi i Osijek-Koteks, osječka tvrtka koja novac najmanje zarađuje u Osijeku. Iska- zala se na svim trasama hrvatskih autocesta, no hoće li joj to biti dovoljno za dobivanje posla i u vlastitom dvorištu, na trasi Koridora 5c, tek će se vidjeti. Tvrtkom posljednjih godina dana, točnije od dana kada je Ivan Raguž pod umalo tragičnim okolnostima pao s balkona stana u središtu grada, kormilari Drago Tadić koji još agresivnije od Raguža osvaja nove poslove. Iako će Koridor znatno odrediti dinamiku razvoja, od Osijek-Koteksa očekuje se nastavak uzlazne putanje.

Uostalom, s 20 milijuna kuna lanjske dobiti i već ugovorenim poslovima za 1,2 milijarde kuna mirno se ulazi i u – stanogradnju, poslove kojima se bavi njihov ‘susjed’ Berislav Šmit i njegova Gradnja. Oni će pak morati zasukati rukave jer su prečesto poslove dobivali zbog ‘slučajne’ slike s politikom, a rokove su probijali. Iako su se bavili isključivo visokogradnjom, zbog najave ulaska u niskogradnju Berislav Šmit silno se uvrijedio što ga Tadić ne želi za kompanjona u slavonskom konzorciju za Koridor 5c. Takav ispad pak više svjedoči o nervozi izazvanoj nečime drugim, a to mogu biti samo nove građevinske tvrtke koje u Osijeku niču poput gljiva i – grade. U Osijeku je, naime, zavladao totalni kaos u stambenoj izgradnji, pa je kupnja manje parcele u ulici obiteljskih kuća i zatim izgradnja višekatne zgrade na tome mjestu gotovo normalna pojava. Tako se dolazi do prvog milijuna.

Ivo Brzica stabilno i sustavno razvija obiteljsku tvrtku Novocommerce, pa i na vlastitim pogreškama. Naime, kao generalni zastupnik tvrtke John Deer i još nekoliko uglednih tvrtki koje se bave poljoprivrednom mehanizacijom stvorio je stabilnu tvrtku. Godinama ima i modernu farmu tovljenika kod Našica i dobro mu ide. Međutim, poželio je kupiti PPK Valpovo i stvoriti moderni poljoprivredno-prerađivački sustav, ni premalen ni prevelik. U tome su ga spriječili razjareni radnici. Digao je ruke od PPK, istina, država ga je obeštetila pa je kupio farmu u stečaju kod Đakova i mini tvornicu stočne hrane. Danas mirno stvara proizvodni sustav zasnovan na stotinama muznih krava i svinja, a usput kaže da bi i u PPK bilo tako, samo u tisućama. PPK pak još traži – sebe.

Kad je Mirko Grbešić kupio Saponiju, u Osijeku je zavladala histerija. Tajkun, Hercegovac, i još iz Širokog Brijega. Sigurna propast. Ljudi su se pitali za koliko će dana sve raskupusati. Ništa od toga nije se dogodilo ni nakon četiri godine, pa danas nitko i ne spominje sumnje i krivna zrca. Saponija je stabilna tvrtka, u posljednjih sedam godina investirano je 16 milijuna eura, radnici su zadovoljni i plaćeni i uvjetima rada, a poslovanje vode Osječani na čelu s Damirom Skenderom koji je ‘dijete Saponije’. Upravo zbog Saponije danas su širokobriješki Mepas i Grbešić poželjniji partner i vlasnik za Kandit nego zagrebački Kraš.

Godinama je dramatično u osječkoj pivovari – Mirko Grbešić kupio je Saponiju. Tajkun, Hercegovac, i još iz Širokog Brijega? Danas nitko i ne spominje krvnu zrnu. Saponija je stabilna tvrtka – ri, osobito otkad je prihvaćen tajkun Josipu Guciću. On je mijenjao direktore kao na tekućoj vrpći i zaustavio se na Miroslavu Oliću koji je napokon stabilizirao poslovanje, čak i donio nove poslove sa Sinalcom. Međutim, poslovanje Pivovare stalno je pod budnim okom suđa koji na vlasničke transakcije ne gledaju kao na legalne. Pivarske dionice formalno su više puta promijenile vlasnika i sada je pitanje može li se uopće sve vratiti na početak privatizacije. I koliko će to stajati?

Iako je prosječna plaća zaposlenih u Osječko-baranjskoj županiji oko 3.700 kuna, što je 15 posto manje od državnog prosjeka, stopa nezaposlenosti je visoka, u baranjskom dijelu čak ‘afrička’ (40 posto), a četvrtina registriranih tvrtki ima likvidnosnih problema (više od 600 tvrtki s ukupnim dugom od 600 milijuna kuna ‘posluje’ duže od godinu dana), u Osječko-baranjskoj županiji gotovo da nema većih tvrtki u stagnaciji. Istina, nema ih mnogo ni u usponu, ali ima mnogo onih koje životare. Je li to po-grešna premisa ili apsurd? Sve tvrtke koje se nisu snašle u ratnim, poslijeratnim, privatizacijskim i tržišnim okolnostima za 15-ak godina potpuno su (i)zbrisane. Neke su doslovno pretvorene u prašinu. Na primjer, tekstilna tvrtka LIO svedena je na jednu halu, a zidove, cigle sa svih ostalih objekata čudovati su strojevi samljeli u prašinu.

Da bi se na istome mjestu izradio Kaufland. I nije Kaufland kriv što LIO simbolično proizvodi jastuke, a samo se bivši radnici sjećaju filtrplastike za ceste, boje jastuka, prekrivača… Teško je i reći tko je bio na čelu brzopropadajuće tvrtke. Od bivših direktora još je aktivan Ivica Đeri, ali sada kao prvi čovjek Luke Tranzit, uspješne tvrtke i jedne od najjačih akvizicija Nexe grupe. I Zlatko Pandžić koji vodi osječke Ljekarne. I Petar Velicki, nekoć jedan od čelnih ljudi, no osnovao je privatnu tvrtku Verkos u kojoj je razvio posao koji je radio LIO. Poslovanje je proširio i uvrstio se među najbolje poduzetnike u kategoriji srednjih poduzeća. Upravo je tekstilna industrija Osječko-baranjske županije dokaz šokačkog.

Osječko-baranjska županija je među rijetkima: izvoz je veći od uvoza. Ali čim se Benetton preseli istočnije, sadašnje bilance postat će kula od karata.

Uostalom, novo vrijeme i simbolično je označeno vlasničkim i vizualnim promjenama reprezentativne zgrade u Osijeku. Upravna zgrada IPK Osijek prodana je koncernu Agram koji ju je moderno opremio za Euroherc, ali samo kao privremeno rješenje jer će za koju godinu završiti Eurodom, još modernije i kompleksnije poslovno zdanje na 90.000 četvornih metara poslovnog prostora. S druge strane, zbirci podaci govore da su tekstilci i dalje perjanica osječko-baranjskoga gospodarstva. I to je točno, jer barem je četvrtna izvoza njihovo djelo, a Osječko-baranjska županija može se pohvaliti da je među iznimnima po suficitu u vanjskotrgovinskoj razmjeni (izvoz u 11 mjeseci 2005. godine iznosio je 494 milijuna dolara, a uvoz 398 milijuna dolara). No izvozne podatke ‘napuhao’ je Benetton koji je u Slobodnoj zoni u Osijeku našao stručnu i jeftinu radnu snagu, isto takve kooperante, što je i bio motiv za preseljenje strojeva iz Italije. Čim se ti uvjeti promijene, Benetton će se preseliti istočnije, o čemu se već govori, a županijske bilance proći će kao kula od karata.

Najveći gubitnik u Osječko-baranjskoj županiji zapravo je Antun Novalić. Počeo je otvorivši gostionicu za nogometeške koja je postala i do danas ostala kulturni restoran poslovnih ljudi. Njegova ‘vožnja bicikla’ proširila se do neslučenih razmjera. Holding je imao prodaju zaštitnih sredstava, osiguravajuću kuću, (Gradsku) banku čak, kupio je PPK Kutjevo, pa nakratko i virovitičku šećeranu, gotovo je privatizirao NK Osijek, no u vrijeme kada je politika selektivno progonila tajkune, Novalić je, čini se, odabrano za ‘žrtvenog tajkuna’ na istoku Hrvatske. Carstvo se preko noći srušilo, a Novalić je nekoliko Novih godina proveo u zatvoru ili spreman da u njemu opet završi. Proces traje.

‘Kako došo, tako ošo’, rekli bi Šokci za Franza Weissenbergera. Pojavio se 1993. godine niotkud, iz Njemačke, i odmah se povezao s politikom i na dlan i na riječ dobivao gradske prostore, gradio pilot-projekte, zgrade, stanove, banku, no – poželio je biti i političar, gradonačelnik Valpova, sukobio se s Branimirom Glavašem i – od Weissenbergera više ni glasa. Ostavio je neizbrisiv trag – srušio je varoške vlažne kuće i unio moderni gradski štih u centar Valpova. Ostali su i sudski sporovi.

U Našicama je nestao Miroslav Čiček, kralj lokalne trgovine i politike. Spretno je preuzeo monopolističku trgovacku kuću Razvitak, pa se još malo širio na metešku tvrtku LIV, ‘proslavio’ se uvođenjem žetona u plaćanje, no oko njega je curilo na sve strane i propalo.

Nestaje i IPK Osijek d.d., nekada div s 15.000 radnika u cijeloj Slavoniji. Svjetlo koje su posljednjih 15-ak godina gasili pa se skrasili na drugim boljim mjestima Zvonko Erak, dr. Branko Novak, dr. Dragan Kovačević, mr. Josip Pavić – zauvijek će ugasiti dr. Ivan Bačić i zatim se posvetiti svijetogostju. No to se ne naziva propašću, nego završetkom procesa privatizacije. Iz bivšega kombinata osamostalio se Kandit koji kontrolira najveću hrvatsku tvornicu šećera, a njime korni lari mr. Josip Pavić. Kandit je, međutim, tako slastan bombon da ga žele i Mepas i Kraš. Osječani se nadaju da Kandit neće snaći sudbina Slobode. Za tu stoljetnu tvornicu keksa i kruha otimali su se Mepas Mirka Grbešića i Lura Luke Rajića. Rajić je bio jači, smanjivao je broj radnika, prodao dio nekretnina, radi jačanja tri-četiri branda ukinuo desetke prepoznatljivih proizvoda, čak je pekarnicu zatvorio i – tvornicu prodao Austrijancima. U sastavu IPK Osijek formalno je ostala samo Tvornica ulja Čepin, a ni ona neće dugo, no pitanje je kamo će – u Agrokorovo carstvo ili samostalno (što znači protiv Agrokora) u projekte jestivo ulje i biodizel.