U svijetu brojki

Slavko Lončar, prvi čovjek Jadrolinije, zbog polemika u vezi s donošenjem Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu u posljednje vrijeme u medijima često spominjana i prozivana osoba. Ne zato što Lončar daje izjave, intervjuje ili saziva konferencije za novinare, već upravo zato što se nigdje ne čuje i što je uskraćio informacije i objašnjenja koja bi kao predsjednik Uprave u sudbom osnovnim danima za Jadroliniju trebao i morao dati. Nije se oglasio ni dok se pred vratima Jadrolinije zbivalo ‘događanje naroda’, odnosno kad su ga splitski dokeri prozivali zbog duha Jadrolinije prema Trajektnoj luci Split.

Javio se tek da poručci radnicima Jadrolinije kako nije dobro da pokreću štrajk i zaustavljaju brodove, iako je to njihovo legitimno pravo, jer se sve može riješiti na drukčiji način. Pristom je spominjao da Jadrolinijine brodove nije zaustavio ni rat, što se doimalo nepotrebnim patetičnim u njegovu nastojanju da na radnike svali teret odgovornosti. Time je svakako otupio oštricu štrajkaša. Mnogi su u tome vidjeli njegovu želju da sačuva svoje pozicije u odnosu na poslodavca. Bilo kako bilo, taj je potez za Lončara vrlo tipičan.

Za Slavka Lončara, oni koji ga dobro poznaju, reći će da je uvijek ‘vladao iz sjene’. Uvijek je bio pri vrhu, uvijek ondje gdje se donose prevažne odluke, ali nikad prvi u piramidi vlasti. Reći će također da nikad ne gubi živce, nikad se ne svađa i ne ulazi u polemike ili prijeti. Pravo nikada nije direktan ni drastičan i nikad nikomu nije rekao ne, ali je uvijek nekako, na kraju, ispadalo onako kako je on htio.

Slavko Lončar rođen je 1946. u Vinjanu Gornjem, iznad Imotskog, na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Studirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a nakon završenog studija preselio se na Korčulu. Tu je upoznao suprugu Aleksandru, diplomiranu farmaceutkinju, s kojom ima kćer Tamaru. Nakon dolaska u Rijeku radio je u Privrednoj banci, točnije u štedionici 09.

Sredinom 80-ih kandidirao se za financijskog direktora Jadrolinije i tu počinje njegova karijera u našem najvećem putničkom brodaru. Svi se slažu da je Slavko Lončar vrstan financijski, nedvojbeno lukav i neslomljiv. Mnogi su mu, tvrdi jedan od njegovih bliskih suradnika, htjeli ‘stati na rep’, među ostalima i Željko Lužavec, svojedobno direktor Jadrolinije, ali nikomu to nije uspjelo. Direktor i poslije predsjednik Uprave Jadrolinije postao je, na iznenađenje mnogih, nakon odlaska Milivoja Ružića 1998. godine. Iznenadenje jer se spekuliralo da će tu fotelu zauzeti mnogo eksponiraniji i poznatiji igrači. Uglavnom, iz svijeta brojki nezamjetljivi Lončar ušao je u svijet u kojem je morao donositi drukčije odluke i uz koji uvijek ide i politika. Zanimljivo je da se Lončar nikad ne izjašnjava o svojoj stranačkoj pripadnosti pa su svi uvjereni da pripada nekoj stranci, ali nitko ne zna kojoj. Njegovi suradnici tvrde da je bio u bliskim odnosima s Dariom Vukićem, da je s njim imao svojevrstan ‘deal’ pa većina misli da je HDZ-ov igrač. No rado je viđen i njegova se riječ poštuje i u SDP-ovim krugovima. Nemalen hendikep, kada je postao direktorom Jadrolinije, bilo je nepoznavanje engleskog jezika, nužnog u brodarskim tvrtkama. No on nikad nije rekao da nešto ne zna, uvijek je pozorno slušao i brzo učio. Tako je uz posao doktorirao na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment. Disertacija se zvala Upravljanje financijama korporacije u funkciji povećanja tržišne vrijednosti dionica.

Slavku Lončaru mora se priznati da svojom tvrtkom uspješno rukovodi i dobro je usklađen s pomno odabranim četveročlanim timom, kojemu je nedavno Nadzorni odbor obnovio mandat na još pet godina. Suradnici kažu da poštuje ljude koji su uz njega i koji ga prate u njegovim zamislima te im na adekvatan način i uzvraća. One koji mu se zamjere, naravno, isključuje, ali nikad izravno.

Od trenutka njegova dolaska Jadrolinija je u stalnom usponu. Upravo u Lončarovo vrijeme Jadrolinija je pomlađala flotu. Trenutačno ima 55 brodova prosječno starih 26 godina, od čega je 36 trajekata, pet trajekata u dužobalnoj i međunacionalnoj plovidbi, osam katamarana, jedan hidrobus i pet klasičnih brodova. Njihov je ukupni kapacitet 3.300 vozila i 25.540 putnika. U Jadroliniji slikovito kažu da se na njihove brodove može ukrcati srednje velik hrvatski grad. Gotovo 90 posto ukupnog prometa Jadranom pokriva Jadrolinijina flota. Tvrtka ima 1.800 radnika, od čega je 1.400 hrvatskih pomoraca. Promet godišnje raste oko 4 posto.

Protivnici Lončaru spočitavaju da radije kupuje rabljene trajekte nego da ih jeftinije gradi u domaćim brodogradilištima, da je monopolist koji živi na teret poreznih obveznika. Međutim, sve to pada u vodu pred činjenicom da Jadrolinija iz godine u godinu sve uspješnije posluje, da je povezanost otoka s kopnom sve bolja te da je bijela flota sve mlada i brojnija. U ranijim nastupima, prije nego što se zahvatila rasprava o novom Zakonu, Lončar je govorio da je postojeći sustav najbolji te da će uvođenjem privatnika, odnosno koncesija na linijama cijeli sustav sigurno poskupjeti.

Među radnicima Jadrolinije i u Rijeci općenito prevladava strah da će novim Zakonom Jadrolinija izgubiti redovne linije, što će obezvrijediti njihovu flotu pa će biti jeftino prodana. Zapravo se boje da se ne ponovi već viđeni scenarij Croatianlinea. Lončar svojim postupcima nije ublažio tu bojazan, ali je osigurao poene kod aktualne vlasti.

Svojom politikom nezamjeranja Lončar je uvijek uspješno ‘plivao’ u nestabilnim političkim i gospodarskim vodama. Kao čelnik čovjek Jadrolinije koji raspolaže velikim novcem rado je uskakao tvrtkama koje nisu mogle isplatiti plaće. Naravno da se pokazao kao svima koristan i nikomu opasan, što je samo privid.

Osim što rukovodi Jadrolinijom, Lončar je bio i jest na čelu u brojnim nadzornim odborima ili upravnim vijećima. Takve je funkcije imao u Riječkoj banci, Croatianlineu, Elektromehanički, Transadriji i mnogim drugima. Zloznici primjećuju da su mnoge od tih tvrtki danas bivše. Slavka Lončara uvijek se o svemu pitalo, kažu njegovi suradnici, ali nikad na otvorenim sjednicama i konferencijama. No njegova je riječ i te kako bila važna ‘off the record’. Prema službenim podacima Slavko Lončar nema imovine osim što je sa suprugom vlasnik stana. Nema čak ni auto, ali žena mu ima Citroën, kći Hondo, a ona je i vlasnica jednog stana.

Nedvojbeno je da Slavko Lončar u svjetlu promjena koje donosi novi Zakon proživljava najteže razdoblje od trenutka kada je preuzeo kormilo najvećega hrvatskog brodara. Sviđa se on nekomu ili ne, činjenica je da je svoju tvrtku do sada vodio putem napretka. Međutim, tek će se u uvjetima gubitka monopolna, ako ostane na čelu Jadrolinije, vidjeti je li Slavko Lončar veliki kalibar kakvim ga mnogi smatraju.