7 nedostataka Sanaderova antikorupcijskog programa

Iako su mnoge ocjene ublažene i zamagljene, usvojeni antikorupcijski program kritičan je prema stvarnosti i važan je korak u pravom smjeru, ali uz uvjet: više ne vrijede riječi već djela. Pred korupcijom smo ostali bez djela.

Sedam nenapisanih elemenata nacionalnog antikorupcijskog programa smatram bitnim. Prvo, program već samim time što je napisan stvara političku obvezu i obećanje. Drugo, on je pravna obveza naše zemlje i važan element prema kojem se ocjenjuje naša institucionalna stabilnost. Treće, time što je formuliran on još nije ostvaren. Mnogo sličnih programa ostalo je samo na papiru. To sada ne smije biti slučaj. Četvrto, poželjno je navesti one mjere koje imaju šansu za uspjeh. Peto, tema suzbijanja korupcije nije uobičajena tema znanstvenih sastanaka, već političke borbe. Drago mi je što je politika prigrilila tu temu. Šesto i sedmo je najvažnije, program se ne ocjenjuje prema riječima i formulacijama, već prema djelima.

Korupcija nije slična osobnom grijehu pa da poričemo problem, nudimo opravdanja zbog okolnosti, osjećamo skršenost ili tražimo oprost. Ona više sliči epidemiji u kojoj se ne pita za ime bolesnoga, već se traži lijek, smanjuje rizik i teži ozdravljenju. Kod epidemije se ne pita koliko slučajeva ima, koje je političko uvjerenje bolesnoga, već što treba učiniti da se spriječi, izbjegne rizik.

Zadatak je vlasti da kad epidemija izbije ne stoji mimo kad postoji sumnja, već da aktivno radi na prevenciji, uklanja uzroke, daje primjer i spriječi sumnje, traži lijekove. Najvažnije je od svega zadržati povjerenje. U slučaju korupcije obveza je onih na vlasti drukčija i veća nego obveza građana. Radi se o povjerenju koje su dobili. Oni imaju obvezu otkloniti svaku sumnju da umjesto njih vlada korupcija. Obveza je vlasti ne samo ukloniti uzroke korupcije, osuditi je u slučaju sumnje, podržati institucije koje korupciju istražuju, progone i osuđuju. Sve to usmjereno je na dojam i percepciju vlasti, ali to i jest najvažnije. Moć vlada svijetom, a ne dojam, no dojam je ono što nam daje moć (Blaise Pascal).

Ne mislim da je Hrvatsku zahvatila epidemija korupcije, kao što ne mislim da smo svi bolesni od ptičje gripe ili kravljej ludila. No i pojedinačni slučajevi upozoravaju na moguće žarište, na vjerojatne rizike i na potrebu djelovanja na vrijeme. Uotoliko ne vidim ništa dramatično u upozorenju o buđenju svijesti o opasnostima i rizicima, u nuđenju različitih mjera i lijekova. Panika nije potrebna iako je oklijevanje opasno.

Postoji obveza donošenja Nacionalnog programa za suzbijanje korupcije. Ona nije samo politička nego i pravna. Hrvatska je ratificirala i objavila UN-ovu konvenciju za sprečavanje korupcije (i Kaznenopravnu konvenciju o sprečavanju korupcije VE-a). U članku 5. piše: ‘Svaka je država stranka dužna, u skladu s temeljnim načelima svoga pravnog poretka, razviti i provesti te održavati djelotvornu i usklađenu antikorupcijsku politiku koja promiče sudjelovanje društva i odražava načela vladavine prava, dobrog vođenja javnih poslova i korištenja imovine, poštenje, transparentnost i odgovornost. Svaka je država stranka dužna utvrditi i poticati mjere usmjerene prema prevenciji korupcije.

Iskustva u primjeni antikorupcijskih programa, a posljednjih godina usvojeno ih je nekoliko stotina, od Bangladeša do Madarske, od Armenije do Cilea, nisu uvijek dobra. Izvorna ideja Svjetske banke, koja je prva promovirala i protežirala taj način otopinjanja borbe protiv korupcije, doživjela je mnoge modifikacije, varijante. Danijel Smilov i Martin Tisne, analizirajući programe jugoistočne Europe, zaključuju da je sasvim upitno postoji li neka posebna, dodana vrijednost ako svoje akcije protiv korupcije ‘pakiramo u jedinstven, omnibus program’, a da ne identificiramo prioritetna područja koja su najviše ugrožena korupcijom, protiv kojeg se tipa korupcije želimo boriti i tko su akteri takve borbe. Zato je izvorna namjera vezana uz to da u program ne uđe svako područje društva, sve institucije i resori uprave, koja je u konačnici izmijenjena, bila da naglasak bude na onim najvažnijim aktivnostima, a to su kazneni progona, otkrivanje i procesiranje korupcije (USKOK, sudstvo) te prevencija političke korupcije. Doista, možda bi bilo bolje predložiti samo nekoliko, ali ostvarivih i konkretnih mjera.

Tri takve čine mi se najvažnijima: Treba smanjiti kontrolu politike nad gospodarstvom. Članstvo državnih dužnosnika u nadzornim odborima nije korisno. Ne mislim da je problem u tome koliko naknade primaju, ne mislim da je to pravilo moguće provesti bez izuzetka. S gledišta uprava poduzeća članstvo dužnosnika više služi prikrivanju neuspjeha, stvaranju političkih veza i mogućih pogodnosti, dobivanju korisnih informacija. S gledišta dužnosnika to je mehanizam proširenja zona utjecaja, mogućnosti kadrovskih odluka i pogodnosti ‘raspodele izbornog plijena’ (spols sistem). Svaki element takve logike ima loš utjecaj na tržišnu utakmicu i ravnopravnost, loš je s gledišta općeg interesa društva: uprave koje traže političko pokroviteljstvo i zaštiti nemaju znanja ni interesa za inovacije, povećanje konkurentnosti.