I ugovor HFP-a s ORCO Property Grupom o Sunčanom Hvaru d.d. javnosti je lažno predstavljan kao ugovor o javno-privatnom partnerstvu. Javnost je reagirala vrlo negativno na prvotni prijedlog privatizacije tvrtke Sunčani Hvar, jer je privatni vlasnik te tvrtke na otoku Hvaru praktički raspolagati moći feudalca. Da bi se izbjegao tada izgledni otvor javnosti, objavljena je odgoda privatizacije Sunčanog Hvara, uz napomenu da će se u međuvremenu zaključiti ugovor o javno-privatnom partnerstvu da bi se poslovanje Sunčanog Hvara unaprijedilo.
Prema detaljima iz predgovora koji su ‘procurili’ u javnost, vidljivo je da je HFP s ORCO Property Grupom umjesto ugovora o javno-privatnom partnerstvu sklapao, zapravo, ugovor o privatizaciji s preciziranim rokom odgode. Vidljivo je to po tome što je HFP trebao preuzeti čak i obvezu da će ‘nekretnine Sunčanog Hvara d.d. koje čine dio pomorskog dobra biti sredene na način da će se granice pomorskog dobra pomaknuti tako da Sunčani Hvar d.d. ponovno postane njihov isključivi vlasnik’. Ova odredba ne samo da ukazuje na to da nije riječ o javno-privatnom partnerstvu radi unapređivanja djelatnosti, nego otkriva i to da u HFP-u nisu odustali od uzupiranja pomorskog dobra.
U HFP-u su nakon zaključenja ugovora o Sunčanom Hvaru d.d. uvjeravali javnost da je to i zadnji ugovor o javno-privatnom partnerstvu u toj instituciji. No, ne zadugo, jer već u srpnju 2005. HFP je objavio da traži privatnog partnera za korulanske hotele radi njihove privatizacije ‘prema modelu javno-privatnog partnerstva’, slično kao i kod ugovora o Sunčanom Hvaru d.d.
Tu je odluku HFP donio nakon što je propao pokušaj prodaje većinskog paketa dionica Hotelsko-turističkog poduzeća Korčula d.d. na klasičan način javnim nadmetanjem. A dvojbe u vezi s time po čemu to nije ugovor o javno-privatnom partnerstvu u HFP-u su otklonili objašnjenjem da će se ‘javno-privatno partnerstvo ostvarivati sve dok se ne zadovolje javne potrebe’?
Nakon loših iskustava s potpisivanjem ugovora HFP-a s ORCO Property Grupom o Sunčanom Hvaru d.d., Tonči Tadić je u ime HSP-a sredinom prošle godine predložio da Sabor odredi smjernice za sklapanje ugovora o javno-privatnom partnerstvu. Priznajući da nema jasne regulative o javno-privatnom partnerstvu, Vlada je, međutim, odbacila taj prijedlog.
Prijedlog o smjernicama za zaključivanje ugovora o javno-privatnom partnerstvu podržao je i Ljubo Jurčić u ime SDP-a. Jurčić smatra da ondje gdje tržište može djelovati svojim mehanizmima ne bi trebalo primjenjivati javno-privatno partnerstvo. Javno-privatno partnerstvo se, prema mišljenju Ljube Jurčića, treba ugovarati samo u djelatnostima u kojima bez udjela države ne bi bilo zanimanja privatnog sektora jer nema profit, a država mora osigurati infrastrukturu bez koje ne bi bilo društvenoga i gospodarskog života.
Javno-privatno partnerstvo ne može biti zamjena za privatizaciju, naglašava nada lje Jurčić, i navodi da postoje četiri skupine djelatnosti u kojima javno-privatno partnerstvo treba funkcionirati. To su: gospodarska, institucionalna, zdravstvena i socijalna infrastruktura. U gospodarsku infrastrukturu spadaju autoceste, mostovi, pristaništa, željeznice, telekomunikacije i sl. U institucionalnu infrastrukturu spadaju agencije, zavodi, izvozne institucije i sl. U zdravstvenu infrastrukturu spadaju bolnice, škole, vrtići i starački domovi. I, naposljetku, u socijalnu infrastrukturu spadaju agencije za zaštitu okoliša, institucije socijalne sigurnosti i skrbi, naglasio je Ljubo Jurčić.
U Hrvatskoj su se u 2005. godini održavali brojni seminari na kojima se sudionike uvjeravalo u prednosti javno-privatnog partnerstva u odnosu na tradicionalne načine financiranja javnih radova. Javno-privatno partnerstvo se na tim seminarima predstavljalo kao univerzalni model kojim se može riješiti gradnja zatvora, vrtića, staračkih domova, privatizirati turistička i ostala privreda, graditi autoceste, riječju riješiti sve što se dosad nije moglo zbog premalo novca u državnim blagajnama.
Priznavalo se na tim seminarima, doduše, i da su troškovi pripreme kod primjene javno-privatnog partnerstva nešto veći nego kod tradicionalnih modela financiranja javnih djelatnosti, ali da su u konačnici primjenom modela javno-privatnog partnerstva uštede veće i do 17 posto. Dovedena je ta priča o pogodnostima ‘modela javno-privatnog partnerstva’ do apsurda, pa je tako na jednom od takvih seminarima, održanom 11. prosinca u Zagrebu, morao intervenirati Vladimir Skendrović, savjetnik u Uredu Svjetske banke u Zagrebu i upozoriti da javno-privatno partnerstvo nije recept za sve probleme nedostatnog državnog…
