Smrt Slobodana Miloševića samo je pomogla da na vidjelo izađu nevjerodostojnost Haaškog suda i poglavito rad Carle del Ponte.
I Carla del Ponte i suci znali su da je Milošević srčani bolesnik, da pati od visokog tlaka. I da postoji realna opasnost od iznenadne smrti. No del Ponte nije racionalizirala sudski postupak i svela u normalne okvire optužnicu od 65 točaka niti su suci to od nje tražili. Još strašnije: nije optužila njegove najblje suradnike koje je poimence navela u optužnici za zločine koje je projekt velike Srbije ostavio u Hrvatskoj i BiH kao članove združenoga zločinačkog pothvata: Borisava Jovića, Branka Kostića, Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Acu Vasiljevića, Momira Bulatovića… Nije bilo mjesta u njezinu tužiteljskom opusu za zločin nad Vukovarom i kaznenu odgovornost Kadijevića i Adžića, a našlo se mjesta za optužnicu za hrvatsku akciju u četiri zaseka Medačkog džepa u kojoj je odgovornost protegnula do generala Bobetka. Umjesto da budu zajedno na optuženičkoj klupi, Momir Bulatović prošli je tijedan tješio Miloševića kao (slobodni) svjedok njegove obrane. Nije kriminalizirala ni JNA, ni Miloševićevu stranku, ni tajnu policiju. Ali je zato kriminalizirala sve hrvatske strukture i praktički sve punoljetne Hrvate u BiH u optužnicama za Oluju i optužnici za hrvatski zločinački pothvat u BiH. Suci su joj takve optužnice potvrdili. Time su se zajednički narugali i vjerodostojnosti Tužiteljstva i vjerodostojnosti Suda i pravdi.
