Sekuritizacija se primjenjuje od godine 1970. u SAD-u na planu hipotekarnog kreditiranja, automobilskih zajmova, potraživanja po kreditnim karticama, leasing potraživanja, sve do sekuritizacije svih oblika kredita ili cjelokupne aktive. Sekuritizacijom se klasični oblici potraživanja mijenjaju u nove odnose zaduživanja, vrijednosnica. One su osigurane aktivom. Sekuritizaciju su razvile financijske organizacije i velike korporacije da bi iz bilance izvukle potraživanja podložna promjenama kamatnih stopa, kreditnom riziku i sl. Jednostavno rečeno, objašnjava Velimir Šonje iz tvrtke Arhivanalitika, sekuritizacija je pretvaranje nelikvidne financijske imovine u likvidnu, pri čemu nelikvidna financijska imovina najčešće služi kao osiguranje za izdavanje vrijednosnih papira. Poslovi sekuritizacije koriste tvrtkama, jer lakše dolaze do likvidnih sredstava, investitorima koji mogu kupovati novi vrijednosni papir, bankama koja lakše mogu upravljati kapitalom i likvidnošću te državi koja ima novi instrument za financiranje infrastrukturnih projekata.
Posljedica rasta neto duga je mjera HNB-a kojom se smanjio postotak pokrića devizne pasive likvidnom aktivom s 35 na 32 posto.
Kreditni potencijal može se povećati i zadržavanjem dobiti u zemlji. To je već učinila PBZ i izbjegla trošak od 72 posto.
Rezerve (17 posto) i graničnu stopu obvezne rezerve (55 posto), odnosno izbjegavaju trošak od 72 posto koji bi morale platiti da su taj novac uvezle, objašnjava analitičar u riznici Hypo Alpe Adria banke Hrvoje Stojić.