Daron Acemoglu s Massachusetts Institute of Technology i James Robinson s Harvarda, obojica ugledni ekonomisti, borbu za demokraciju modeliraju kao dio teorije igara – strateško natjecanje među nekoliko igrača, koji su motivirani ekonomskim interesom a ne ideologijom. Osnovni model je borba dvojice igrača od kojih je jedan ‘elita’, a drugi ‘građanin’. Iz njihova sukoba rada se demokracija.
U početnoj postavci građani se pobune i napadnu elitu, ali sljedeće je pitanje kako će uporabiti svoju trenutačnu moć da bi osigurali trajne ustupke za budućnost? Suočene s pobunom elite će ponuditi promjene. No kako da građani budu sigurni da će elite uistinu održati zadanu riječ kad se oni vrate mirnom životu? A s druge strane kako elite mogu ponuditi kredibilne ustupke privremenoj pobuni?
Acemoglu i Robinson tvrde kako je rješenje za elite da predaju dio moći masama putem osnivanja demokratskih institucija. Tako razvijaju revolucionarnu prijetnju i zadržavaju dio moći za sebe. Takav ustupak kredibilniji je od ponude promjene politike (npr. veća socijalna pomoć ili manji porezi) zato što se politike lako mogu mijenjati, a demokratske institucije ne mogu.
No što sa slučajevima kada revolucionarne snage zanemare ustupke elita i preuzmu vlast u vidu građanskog rata, često uništavajući ono što su na početku željeli kontrolirati? Ili kad elite odluče da će povećanim nasiljem radije potisnuti pobunjenike nego dati ustupke? Autori tvrde da ti scenariji ovise o predvidljivim činiteljima. Primjerice, elite će lakše prihvatiti demokraciju ako se manje boje poreza koji će značajno redistribuirati bogatstvo. Zemlju je posebno lako oporezovati, pa će se ladanjsko plemstvo i zemljovlasnici agresivnije opirati demokraciji od industrijalaca.
