Ispraćaj Miloševića uz plaću od 180 €

Slobodan Milošević sahranjen je u dvorištu obiteljske kuće u Požarevcu 18. ožujka 2006. godine, a iz njega je ostala podijeljena na Srbiju. Sve je počelo već s podatkom o broju ljudi koji su došli na njegov sprovod. Službeni podaci govore da ga je ispred platoa Skupštine SRJ ispratilo više od 80.000 njegovih pristalica, poznatijem prilikom tvrde da ih je bilo nekoliko puta više, dok iz njegove partije SPS-a stiže podatak da je 500.000 ljudi došlo iz Srbije i bivših jugoslavenskih republika na ispraćaj čovjeka kojega su neki smatrali velikim vodom a većina drugih velikim zločincem. Njegovi protivnici u danas podijeljenoj Srbiji ističu da je to bila i sahrana jedne epohe… Ipak, Srbija je očito podijeljena između onih koji žale za Miloševićem i njegovom epohom i onih koji gledaju u budućnost. Odmah nakon pogreba, radikali su pozvali socijaliste da izdaju iz Vlade Srbije. Jer, isključivo na osnovi njihovih glasova opstaje manjinska Vlada Vojislava Koštunice. Izlazak socijalista, kao što ističe potpredsjednik SPS-a Milorad Vučelić, može se očekivati nakon konsolidacije stranke, a to će značiti i raspuštanje parlamenta i raspisivanje izbora.

U danima kad se nagađalo gdje će bivši predsjednik Srbije i SRJ biti sahranjen Europska unija je aktualnim vlastima poručila da i dalje podržava narod Srbije u nastojanju da se otarasi naslijeđa režima Slobodana Miloševića i što brže se pridruži obitelji europskih nacija. To znači da se politika EU prema Srbiji nije promijenila te da se i dalje inzistira na suradnji s Haškim tribunalom, kao uvjetom za nastavak pregovora radi zaključenja sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji. Zapad je jasno stavio do znanja srpskim vlastima da Beograd ne može očekivati nikakvo smanjenje njihovog pritiska kad je u pitanju izručenje šesto-rice haških optuženika. Među njima je najtraženiji general Ratko Mladić, za kojega je posljednji rok izručenja 5. travnja 2006. godine. Dakle, Srbija i Crna Gora, kao i Bosna i Hercegovina, neće moći biti članice NATO programa i Partnerstva za mir dokle god se odbijegi haški optuženici na čelu s najpoznatijima Mladićem i Karadžićem ne nadu pred Haškim tribunalom. NATO smatra da je za Srbiju i Crnu Goru i cijelu regiju zapadnog Balkana jedina budućnost u sklopu euroatlantskih integracija te da je to jedino jamstvo mira i stabilnosti za ovaj dio Europe.

Dobri poznavatelji prilika u Srbiji, a osobito nakon pokopa Slobodana Miloševića, znaju da prošlost i dalje određuje budućnost iako velikog manipulatora više nema. Koliko još ima pristalica Slobodana Miloševića i njegove politike u Srbiji nitko ne zna, ali bilo je i previše ljudi koji su nosili njegove slike, plakate, skandirali njegovo ime, bez obzira na to koja je od procjena o njihovu ukupnom broju točna. Jedna žena je nosila sliku i natpis ‘Heroji ne umiru, oni idu u legendu’. Zato se i smatra da je pogreb u Požarevcu bio dobro rješenje, a da bi najgore bilo da je sahranjen u Moskvi. Da je tamo upokojen – nikad ne bi umro. Ni on ni njegova politika. Svaki put uoči izbora nekom bi pala na pamet da potegne transport mošti.

Za Srbiju je, međutim, daleko važnije suočiti se sa svakodnevim u kojoj prosječna zarada za one koji imaju posao (nezaposleno je više od milijun ljudi) iznosi 180 eura. To nije dovoljno ni za preživljavanje, pa se siromašnima smatra dvije trećine stanovništva a njihov broj i dalje raste. Vrijeme ne radi za Srbiju. Njih su sada godišnje potrebne dvije milijarde dolara stranih investicija. Dakle, ako želi postati meta multinacionalnih kompanija te privući prave i nove greenfield investicije, preostale tranzicijske poslove mora završavati što brže, otklanjajući rizike koji zainteresirane ulagače u ove prostore još čine opreznima. Strani ulagači će dolaziti samo budu li zaradili više nego u svojoj zemlji. U Srbiji ih čeka i veći rizik. Jer, uvijek se traže novi izbori, oni donose novu vlast, ona nove propise… Srbija danas ima i pozitivnih trendova, vodi restriktivnu fiskalnu i još rigorozniju monetarnu politiku kako bi riješila makroekonomske probleme nastale zbog visoke inflacije, najveće u regiji (planirana 9,3, a ostvarena 17 posto), visokog trgovinskog deficita (više od šest milijardi dolara), duga od blizu 15 milijardi dolara. A sve su to posljedice nekonkurentne srpske ekonomije.