Nesuglasje u vezi s budućnošću Unije

Dok je članstvo Hrvatske u EU sve neizvjesnije, zapadnobalkanska trgovinska unija postaje izvjesnost. U tome je Unija posve suglasna.

Postalo je jasno da hrvatski put u EU, kao deklarirani prioritet Vlade i većine oporbenih stranaka, uopće nije izvjestan kao što se to nastojalo prikazati kada su otvoreni pregovori. Francuska, koja iza sebe ima neuspjeli referendum o europskom Ustavu i rastuću zabrinutost od posljedica posljednjeg proširenja, otvoreno se opredijelila za crveno svjetlo daljnjem širenju Unije, dok se ona ne stabilizira. Na sličnim je pozicijama i sa sličnim iskustvima i Nizozemskom. U Bruxellesu se to nesuglasje u vezi s budućnošću Unije ogleda u vidu kašnjenja tehničkog dijela hrvatskih pristupnih pregovora. Čak i njemačka kancelarka Angela Merkel, dosad pouzdana hrvatska europska saveznica, počinje govoriti o ‘povlaštenom partnerstvu’ namijenjenom zapadnom Balkanu umjesto članstva. Jedino je austrijska podrška i dalje neupitna, no pitanje je u kojoj je mjeri ona i dovoljna. Hrvatska Vlada doista nije kriva da članice Unije zaštitu vlastitih interesa stavlja ispred hrvatskih interesa i ambicija. No njezin je propust što je cijelo vrijeme nastojala prikazati hrvatski put u EU kao štetnu crvenim tepihom nakon ispunjenja uvjeta. A to je ipak prije tumaranje seoskim puteljkom, s novom rupom iza svakog zavojja.

I dok je EU sve neizvjesnija opcija, zapadnobalkanska trgovinska unija postaje izvjesnost. U vezi s njom EU je sasvim suglasan, potiče Hrvatsku da se više aktivira u vezi s njezinim ostvarenjem. A ta aktivnost u stvaranju neželjene zapadnobalkanske unije bit će jedan od kriterija za eventualno članstvo ili ipak tek ‘povlašteno partnerstvo’. Istina, formalno je prihvaćena hrvatska inicijativa da se zapadnobalkanska trgovinska unija temelji na CEF-TI, odnosno da se ne organiči samo na formulu: države bivše Jugoslavije, minus Slovenija plus Albanija. Ali u međuvremenu se CEFTA ispraznila od starog sadržaja, spušteni su kriteriji, pa tako buduće članice više ne bi trebale prethodno biti članice Svjetske trgovinske organizacije, što je minimalno jamstvo za poštovanje trgovinskih standarda, ispod kojega stara CEFTA nikad nije išla i zbog čega je Hrvatska više godina bila na čekanju ispred njezinih vrata.

A sada se, međutim, Hrvatskoj takvo društvo toplje preporuča. Usporavanje ili čak zaustavljanje hrvatskog pristupa EU nije naravno pratilo odustajanje članica EU od odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje im idu u prilog, a na koje je bivša vlada nesmotreno pristala. Pa tako iz Italije stižu poruke da im nisu prihvatljiva nikakva ograničenja u vezi s prodajom nekretnina strancima, koja se prema sporazumu potpuno uklidjuju 2009. godine. Naprotiv, bilo bi, poručuju, poželjno da se to dogodi i prije. S druge strane, sve je izvjesnije da Hrvatska nema dovoljno snage da spriječi talijanske ponude za dvojno državljanstvo talijanskoj manjini u Hrvatskoj, čime bi Italija napravila korak dalje u ostvarenju svoje dugoročne strategije ‘povrata’ područja koja je u prošlom stoljeću okupirala.

Čak i Angela Merkel, dosad pouzdana hrvatska europska saveznica, počinje govoriti o ‘povlaštenom partnerstvu’ i to se još ‘nevažnoga’ dogodilo u tjednu u kojemu je ‘najvažnija’ medijska tema bila Gotovina sučut obitelji Slobodana Miloševića ‘Pliva’, kao (rijetki) primjer hrvatske tvrtke uspješne na svjetskom tržištu iz devetdesetih godina, krenula je otvoreno putem preuzimanja od stranog partnera. Pitanje više nije hoće li je, već tek tko će ju, kada, po kojoj cijeni i pod kojim uvjetima preuzeti, nakon što se intervencijom predsjednika Vlade ishodio kraći time-out. Vlada praktički nema instrumente da to spriječi. Iz svih tih ‘nevažnih’ stvari koje dobivaju drugorazredan medijski tretman ili su na samoj margini, vidi se, prije svega, da Hrvatska nikad nije imala vlastitu razvojnu strategiju, već je tapkala tuđim putovima, da nikad nije bila u stanju predvidjeti sljedeći korak i pripremiti se za njegove posljedice. I da, u konačnici, sve više postaje država koja još ima formu, ali se polako prazni od sadržaja, sve manje upravlja sobom.

Nevažno je je li Gotovina u zajedničkom haaškom pritvoru izrazio sučut Miloševićevoj obitelji. Važno je da je prije jedanaest godina obavio svoj dio posla na Dinari, prethodno u zadarskom zaleđu i drugdje, i time bitno pridonio da Hrvatska kao država dobije formu, odnosno ovlada svojim teritorijem. Tužno je da tu ulogu bolje razumije i bolje argumentira Britanac Robin Harris u američkom magazinu, nego hrvatski mediji i hrvatska vlast zajedno. Bitno je i to što tu državnu formu u sljedećih deset godina nijedna vlast nije uspjela ispuniti primjerenim sadržajem i što je nakon niza propusta to danas već postala nemoguća misija. I to se više ne može sakriti – čak ni u fuznoti.