Rijetko se dogodi da film ‘ispuca’ svoj najlošiji dio već na početku da bi prema kraju dobio na kvaliteti i privlačnosti. To je slučaj s Odmorom ratnika, francuskim kandidatom za Oscara. Odmor ratnika ne donosi nešto posebno novo, jer priča o spontanom drugarstvu neprijateljskih vojnika na liniji fronta bila je već filmskom temom. Dakle, Badnjak je 1914., na jednoj strani su Škoti i Francuzi, a na drugoj Nijemci. Škoti počinju svirati gajde, Nijemci se pridružuju i u trenutku su odjednom prijatelji koji nekoliko idućih dana provode izvan rovova međusobno se družeći i izmjenjujući adrese kao da su na izviđačkoj ekspediciji. Iako jest bazirano na istinitoj priči sve skupa se, pogotovo u tom prvom dijelu filma, čini prilično isporučeno. Kao ‘ko nas zavadi, ratuju samo političari a ne obični ljudi itd., barem mi znamo kako to zvuči…
Uvjetno se prate tri osnovne sudbine, ona francuskog časnika, njemačkog opernog tenora i škotskog svećenika. Film zapravo ima snažno propagandni karakter te kao da je financiran iz budžeta EU, a u svrhu paneuropskog prijateljstva. Svi su oni, eto, više manje civilizirani i prijateljstveni Evropljani koji su se našli u tom ratu gotovo slučajno, prijateljskim nesporazumom koji je na kraju završio s 20 milijuna mrtvih. Ipak, film polako uplovljava u mimije i toplije vode osobnih sudbina i tu dobiva na kredibilitetu i ozbiljnosti a ujedno izlazi iz klasične patetike i jednostavnim jezikom prikazuje užas rata. Daleko od toga da taj prikaz nije mogao biti jači i kvalitetnije odrađen. U odnosu na toliko druge filme, moglo bi se reći da je ovaj u tom smislu ostao na natuknicama.
