Pet prednosti sekuritizacije

Sekuritizacija završava izdavanjem vrijednosnog papira, pa je očito da korist imaju i kupci vrijednosnica atraktivnije kombinacije rizika i povrata od onih koje nude državne obveznice o kojima sada ovisi tri četvrtine vrijednosti naših budućih mirovina. Sekuritizacijom se mogu stvoriti nove visokokvalitetne vrijednosnice, pa je ona prilika za sve, pa i za domaće investitore. Da ne spominjemo koliko je za financijski razvitak i financijsku stabilnost važno da financijske imovine budu izložene tržišnoj valorizaciji kako bi im se u svakom trenutku mogao utvrditi rizik i prinos.

Treće, sekuritizacija ne umanjuje sposobnost države da regulira i nadzire bankarski sektor jer će banke, navodno, osnivati svoja poduzeća preko kojih će raditi sekuritizaciju. Točno je da u transakcijama sekuritizacije vrijednosni papir ne izdaje sama banka, nego entitet na koji se prenosi imovina (npr. portfelj kredita) koja služi kao instrument osiguranja vrijednosnica. Međutim, upravo takvo rješenje omogućava jačanje, a ne slabljenje kontrole. Novi entitet koji izdaje vrijednosnice može biti nešto poput današnjih investicijskih i mirovinskih fondova – imovina bez pravne osobnosti koju zastupa društvo za upravljanje. Strukturirajući transakcije na taj način može nadzirati i odobrivati financijski regulator, pri čemu je moguće propisati uvjete tko i kako može sudjelovati u tim transakcijama. Takve se entitete može i licencirati. Sve postaje mnogo transparentnije nego sada, pa državni nadzor i kontrola jačaju a ne slabe, kao što se može na prvi pogled učiniti.

Više financijskih instrumenata – stabilniji sustav.

Četvrto, uspješna sekuritizacija ne mora povećati vanjski dug. Točno je da se i stranci mogu pojaviti kao kupci vrijednosnica koje nastanu u procesu sekuritizacije i da njihov ulazak na domaće tržište povećava obveze prema inozemstvu. No, postoje druga dva učinka. Prvo, ako povećana raspoloživost domaćih financijskih instrumenata s novim kombinacijama rizika i povrata odgovara preferencijama domaćih štedišta/investitora, domaća se štednja može povećati. Drugo, ako se banke, umjesto uzimanja kredita u inozemstvu, financiraju izdavanjem vrijednosnica putem sekuritizacije i ako te vrijednosnice kupuju domaći fondovi u kojima je akumulirana domaća štednja, izravno se smanjuje pritisak na rast vanjskoga duga, jer se banke počinju financirati na domaćem, a ne na stranom tržištu. Prema tome, uopće nije izvjesno da će sekuritizacija utjecati na rast vanjskoga duga.

Peto, i ne najmanje važno – zašto bi razvijene zemlje donosile posebne propise o sekuritizaciji i provodile značajne zahvate u velikom dijelu regulative kad svaka od tih zemalja ne bi razumjela da time sama sebi osigurava brojne koristi i bitno poboljšava vlastiti gospodarsko-financijski sustav? Činjenica je da banke najviše znaju o financijskom poslovanju, pa je logično da su se prve dublje pozabavile tom problematikom, ali njihov motiv sigurno nije trivijalno nadmudrivanje sa Središnjom bankom radi vanjskog duga. Podsjetili bismo na nalaze desetaka znanstvenih istraživanja koja su pokazala da su razvijeniji financijski sustavi s više financijskih instrumenata stabilniji, propulzivniji i pogodniji za gospodarski rast.

Stoga je isticanje problema vanjskoga duga u prvom planu u raspravi o sekuritizaciji promašeno i samo otežava produktivni dijalog između privatnoga i javnog sektora u vezi s pronalaženjem najboljeg oblika regulacije. O tome svjedoči i stajalište Središnje banke, koja je nekoliko puta jasno i jasno potvrdila da nema ništa protiv sekuritizacije, a da će eventualne odluke o deviznom režimu za te poslove donositi naknadno, kad profilira smjer i snaga utjecaja poslova sekuritizacije na vanjski dug.