Liderov tekst Sekuritizacija: noćna mora guvernera Rohatinskog (17. ožujka) s nadnalogom Banke uzvraćaju udarac otvorio je raspravu o prednostima i nedostacima poslova sekuritizacije. Nametnulo se pitanje o tome neće li poslovi sekuritizacije oslabiti mogućnost Središnje banke da utječe na inozemni dug?
Prvi važni razlog zbog kojega je odgovor na gornje pitanje niječan leži u činjenici da je vlast uvijek jača jer ona, za razliku od privatnog sektora, raspolaže instrumentima prisile. Privatni sektor može pronaći financijski instrument koji još nije opterećen nekom regulatornom zaprekom, ali vlast koja želi spriječiti pojačano korištenje nekog financijskog instrumenta uvijek može reagirati uvođenjem nove ili prilagodbom postojeće regulacije. To pak ne znači da je zbog toga regulacija financijskog instrumenta nepotrebna, naprotiv.
Uzmimo, primjerice, svima dobro poznate financijske instrumente – depozit i kredit. Neće nam pasti na pamet reći da treba ukinuti depozite i kredite ili da treba pogoršati financijsku i pravnu regulaciju depozita i kredita zbog toga što je gotovo cjelokupan vanjski dug nastao njihovim korištenjem. Bez obzira na to što se vanjski dug uglavnom zasniva na preuzetim kreditima, svakome je jasno da financijska i pravna regulacija kreditnih poslova mora biti što kvalitetnija, jer od toga imaju koristi svi koji stupaju u kreditne odnose, dakle i dužnici i vjerovnici, bez obzira na podrijetlo zemlje iz koje dolaze.
Prema tome, valja strogo odvojiti pitanja regulacije financijskog instrumenta od regulacije njegova utjecaja na vanjski dug. Ako prihvatimo takvo polazište, prije brige za vanjski dug počet ćemo se brinuti o tome zašto se Hrvatska našla u skupini država poput Bjelorusije, Srbije i Crne Gore te Moldavije, u kojima nijedna prava sekuritizacija još nije napravljena, s obzirom na to da je tako loše regulirana, pa je pravna neizvjesnost jedan od glavnih razloga zbog kojih se taj financijski instrument ne razvija.
Načelo razdvajanja regulacije samog financijskog instrumenta od regulacije njegova utjecaja na vanjski dug ne može se prenažlasiti. U slučaju zbrke vratit ćemo se na situaciju kakvu smo imali na početku reforme pravosuđa, kad su u našoj javnosti ojačali glasovi onih koji su pozivali na zadržavanje statusa quo u zemljišnim knjigama jer se, navodno, reforma provodi pod stranim interesom i diktatom i s isključivim ciljem da stranci pokupuju naše nekretnine. Prema toj ‘logici’, bolje je i dalje čekati sedam godina na ostvarenje temeljnih ljudskih i vlasničkih prava te riskirati da u tom pravnom metežu ostanemo bez vlasništva, samo da bismo, ne bismo li se obranili od stranaca – ostali gospodari ničega. Bolje da te orobi Hrvat nego da pošteno prodaš strancu, to je ta ‘logika’.
