Vatiplin iz hrvatskog podmorja

San je na zakonski dvojben način. U vrijeme kad je taj ugovor zaključen primjenjivao se i danas važeći Zakon o koncesijama (NN 89/92). Prema članku 3. Zakona o koncesijama, ugovor Ine i Agipa mogao je biti potpisan tek nakon prethodno provedenog postupka javnog prikupljanja ponuda, koji nije proveden. A prema članku 2. Zakona o koncesijama, Sabor je trebao biti upoznat s tekstom predugovora i dati suglasnost na konačnu verziju tog ugovora, što također nije ispoštovano.

Nastojeci doznati uvjete o koncesiji Ine na vađenje plina iz Jadrana i pojedinosti ugovora Ine i Agipa u (do)sadašnjem zajedničkom poslu eksploatacije i prodaje plina iz hrvatskog podmorja, pokušali smo službeno u Ini, Vladi i Registru koncesijama dobiti na uvid koncesijske ugovore Ine za vađenje plina iz Jadrana.

Iz Ine nam je odgovoreno da ‘Ugovor između Ine i Agip Croatia BV-a, odnosno ENI Croatia BV-a, nije moguće dobiti na uvid jer je poslovna tajna’. U Ininom se odgovoru nadalje naglašava i da su ‘sve cijene poslovna tajna i ne mogu biti nijedne objavljene’.

Ništa bliže ne može se doznati ni u Registru koncesija, premda je člankom 2. Pravilnika o tom Registru (NN 164/04) propisano da je javan i da je ‘središnji izvor informacija o svim koncesijama u Hrvatskoj’. Kvaka s Registrom koncesija je u tome da se javnim podacima ne smatraju ugovori o koncesijama, nego ‘naziv davatelja koncesije, matični broj davatelja koncesije, naziv korisnika koncesije, datum početka ostvarivanja koncesije, datum isteka koncesije, naziv (vrsta) koncesije i lokacija koncesije’.

Upit sa zahtjevom da nam se na uvid da de koncesijski ugovor Ine za Eksploatacijsko polje Sjeverni Jadranski i Eksploatacijsko polje Marica uputili smo i Vladi. Nakon pet dana, naš upit su iz Vlade prosljedili ‘na postupak’ u Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva. A u tom Ministarstvu do zaključenja ovog broja, na žalost, nisu dopisali odgovoriti na naš upit.

To znači da gradani Hrvatske nemaju pravo na informaciju o cijeni po kojoj se Talijanima prodaje plin iz hrvatskog podmorja na temelju koncesije dobrenje Ini. Ugovori Ine i Agipa nisu tajna na međunarodnoj razini, jer ih ima i talijanska strana u tom poslu. Jedino su tajna za hrvatske gradane, koji imaju zakonska prava na informacije o gospodarenju prirodnim bogatstvima. No skrivanje tih podataka daje građanima pravo da slobodno nagadaju o korupciji hrvatskih vlastodržaca.

Tako se u Austriji (zbog nekih računa u austrijskim bankama) vodi istražni postupak protiv Hrvoja Šarinića, u kojemu se navodi i da su Talijani nakon zaključenja ugovora Ine i Agipa na račun otvoren u Švicarskoj uplatili, navodno, četiri milijuna USD. Ovlaštenje za podizanje novca s tog računa imao je navodno, kao što se tvrdi u dokumentima istrage u Austriji, Hrvoje Šarinić.

Visina koncesijskih naknada Ini određivala se u vrijeme kad je ta tvrtka bila u potpunom vlasništvu države i kad je bilo svejedno slijeva li se u državnu blagajnu iz Ine prihodi od koncesijskih naknada ili iz cjelokupne zarade te tvrtke. Druga je priča nakon prve faze privatizacije Ine, jer privatni (su)vlasnik Ine svoj udjel u dobiti neće uplaćivati u državnu blagajnu.

Zbog toga je trebalo prije početka privatizacije Ine ranije ‘socijalno’ određene koncesije revidirati prema čisto ekonomskim mjerilima.

Vrijednost Ine u biti se određuje izračunima i procjenama prihoda koji će se ostvarivati na temelju koncesija odobrenih za gospodarsko iskorištavanje prirodnih bogatstava (plina i nafta), za prodaju goriva na benzinim crpkama, za prava istraživanja novih nalazišta itd.

Vjerojatno je prije privatizacije Ine vrijednost te tvrtke procijenjena na osnovi nerealno niskih koncesijskih naknada koje ta tvrtka plaća Hrvatskoj. Sigurno nije u obzir uzeta vrijednost plina iz hrvatskog podmorja prema današnjoj realnoj tržišnoj vrijednosti, nego na bazi bagatelne cijene po kojoj se taj plin isporučivao Talijanima.

Zbog (do)sadašnjih pravno dvojbenih koncesijskih ugovora građani Hrvatske više ne vjeruju ni najnovijim prijedlozima o koncesijama kao ni prijedlozima o javno-privatnom partnerstvu ili pretvorbi i privatizaciji. Zaredali su se u posljednje vrijeme prijedlozi o tome kako umjesto privatiziranja javna dobra, prirodna bogatstva i državne nekretnine treba davati u koncesijski najam. Tako je predsjednik Stjepan Mesić izjavio da je umjesto jednokratne naknade pametnije ubirati stalne prihode od koncesijskih naknada te da zbog toga javna dobra i državne nekretnine više ne bi trebalo prodavati (privatizirati). I premijer Sanader je predložio da država umjesto privatiziranja poljoprivredno i tzv. hotelsko zemljište daje u koncesijski najam i na taj način osigura lokalno upravljanje stalni izvor prihoda.

Tada je nastala prava lavina prijedloga o tome što sve umjesto privatiziranja valja davati u koncesijski najam. Tako je Marjan Crnjačak, predsjednik Uprave Hrvatskih autocesta, izjavio da privatizacija cesta ne dolazi u obzir i da ih je moguće davati privatnim tvrtkama isključivo u koncesijski najam. I Branko Bačić, državni tajnik u Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka, upozorio je da Željko Kerum mora pričekati da bi postao vlasnik marine, jer ACI-jeve marine se neće privatizirati nego davati u koncesijski najam.

Bilo je, doduše, i polemika. Polemizirali su osobito Slavko Linić i Tonči Tadić s ministrom Božidarom Kalmetom o tome da Jadroliniji treba dati ‘prioritetnu koncesiju’ dok se ne osposobi za konkurenciju privatnog sektora. I HSS se suprotstavio prijedlogu ministra poljoprivrede Petra Čobankovića o davanju poljoprivrednog zemljišta u koncesijski najam, dokazujući da bi to bilo katastrofalno za domaću poljoprivrednu proizvodnju, jer to zemljište treba privatizirati i okupniti.

No ‘hladni tuš’ je uslijedio iz Bruxellesa, u okviru screeninga (uvida) u poglavlje javnih nabava kad je zaključeno da Hrvatska mora hitno promijeniti Zakon o koncesijama. Važeći Zakon o koncesijama je zastario, jer je usvojen još 1992. godine. Treba ga prilagoditi novoj EU Direktivi iz 2004. godine o javnim nabavama, jer se koncesije za eksploataciju prirodnih bogatstava i javne radove moraju dodjeljivati prema pravilima o javnim nabavama, odnosno raspisivanjem javnih nadmetanja.

Državno odvjetništvo, umjesto da je po službenoj dužnosti pokretalo kaznene istrage protiv odgovornih, samo je upoznavalo Vladu i nadležna državna tijela ‘o svojim spoznajama’ da se u praksi izbjegava plaćanje koncesijskih naknada. Zabilježeni su čak i slučajevi da je Državno odvjetništvo moralo temeljem odluka Vlade s prekršiteljima koncesijskih ugovora, umjesto da ih kazneno goni, sklapati sudske nagodbe (primjerice, kao u slučaju Kamen Ingreda d.d. kad je Vlada na sjednici održanoj 9. prosinca 2004. obvezala Državno odvjetništvo da sklopi sudski nagodbu s Vladom Zecom, većinskim vlasnikom Kamen Ingreda d.d., o naplati dospjelih neplaćenih koncesijskih naknada).