O zapošljavanju mladih trebao je biti svojevrsni pokusni balon. Taj je zakon trebao s jedne strane pokazati da radni odnosi mogu biti postavljeni fleksibilnije i dati poslodavcima više manevarskog prostora, a s druge strane omogućiti mladima barem na dvije godine radnog iskustva s kojim će dalje lakše tražiti posao, ili da se dokažu na poslu i nakon dvije godine dobiju stalno radno mjesto. Jasnije je također da se zakon odnosi ponajprije na nekvalificirane i na one sa srednjim obrazovanjem, jer visokoobrazovani i tako fakultete završavaju oko 25. godine. Prilika je to upravo onima iz predgrađa koji su palili automobile prošle jeseni, među kojima je nezaposlenih i do 40 posto te kojima su i dvije godine rada bolje od života na burzi. Zašto je onda taj zakon izazvao tako žestok otpor?
Strah od nesigurnije budućnosti. Mladi prosvjednici tvrde da taj zakon neće pridonijeti smanjenju nezaposlenosti, nego da će zapravo institucionalizirati nezaposlenost. Tko jamči, kažu, da poslodavac neće te dvije godine produžavati unedogled i na ta radna mjesta nikad neće zaposlit nekog na stalni ugovor. Mnogi analitičari se slažu da su u pravu sindikati kada tvrde da to ni izdakla nije cjelovito rješenje francuske nezaposlenosti, da će samo zakomplicirati stvari nelogičnom podjelom tržišta rada na različite grupe. Stoga je jasno da mora doći do šire reforme radnoga zakonodavstva, a to je tek bolan potez koji je, jasno, Villepinova vlada pokušala izbjeći. A pokušavaju je izbjeći i prosvjednici, jer njihovi zahtjevi ne idu u tom smjeru. Oni traže lijepe, sigurne i dobro plaćene poslove kakve su imali njihovi roditelji. Oni nemaju političku platformu niti su socijalno osviješteni kao što su bili mladi na barikadama ’68. koji su tražili bolji, pravedniji svijet. I utoliko se i razlikuju. Studenti u Francuskoj danas se boje nesigurne budućnosti i zato protestiraju. Sindikati i lijeve stranke pak koriste situaciju za svoje ciljeve uoči skorih izbora. Javnost je, međutim, senzibilizirana. Anketne pokazuju da je 68 posto građana Francuske protiv predloženog zakona, a da je Villepin sve usamljeniji u svojoj odluci da ustraje.
