Home / Poslovna scena / SWOT analiza

SWOT analiza

Budući da kao pedesetogodišnjak bivši direktor u ciglani Ilovac nije mogao ostati menadžer u Wienerbergeru, Markulinčić je prihvatio radionicu kao otpremninu i počeo proizvoditi suvenire.

Jedna od najmanjih strana hrvatskog turizma sigurno su suveniri. Govori se već godinama o potrebi profiliranja hrvatskih suvenira, čiji bi glavni atributi trebali biti temeljeni na korijenima autohtonosti i prije svega prepoznatljivosti. U stvarnosti je ponuda bila i još je uvijek daleko od razine koja bi bila odmak od, recimo, dresa hrvatske nogometne reprezentacije koji je prokrčio put prepoznatljivosti hrvatske ‘šahovnice’, ali hrvatski turizam, s aspiracijama na kulturo-povijesnu prepoznatljivost, neće se time zadovoljiti.

Među onima koji godinama nastoje izboriti svoj položaj među kreatorima i proizvođačima suvenira svakako su keramičari. Među mnoštvom dokazanih individualnih keramičara, na tržištu je svoje mjesto pronašlo i uspješno posluje već 16 godina i privatno poduzeće Ilovac-Keramika iz Karlovca, vlasnika Božidara Markulinčića.

  • Potekli smo iz ciglane Ilovac. Kao tehnički direktor još sam 1985. godine osnovao zaštitnu radionicu. Bio je to interni način da omogućimo radnicima ciglane da dođu do uvjeta za pristojnu i zasluženu mirovinu. Od 1993. godine registrirani smo kao Ilovac-Keramika, tvrtka kći tadašnje Ciglane Ilovac, i s takvim nas je statusom 1995. godine preuzeo Wienerberger – kaže Božidar Markulinčić.

Budući da je poslovna politika Wienerbergera bavljenje svojim opekarskim core biznisom, u dogovoru s Markulinčićem Wienerberger je svoj dotadašnji stopostotni vlasnički udio u Ilovac-Keramici ustupio Markulinčiću. Bila je to Markulinčiću ujedno i otpremnina umjesto izravne financijske isplate.

  • Budući da kao pedesetogodišnjak nisam mogao u Wienerbergeru biti menadžer, postao sam od direktora vlasnik radionice i otisnuo se u privatno poduzetništvo. Uvjet kod preuzimanja bio je da ću zaposliti Wienerbergerove invalide rada te tako omogućiti prirodan odljev radne snage u mirovinu kroz rad. Rad u radionici bio je specifičan s obzirom na to da su ti radnici bili opekari, bez potrebne finoće rada koju traži keramika, pa je u počecima razina stručnosti i finoće proizvoda bila relativno niska. Desetak smo ljudi još tijekom ’90-ih godina školovali za keramiku, što je i te kako unaprijedilo rad radionice – nastavlja Markulinčić.

Iako zvuči možda i paradoksalno, Markulinčić tvrdi da je prodaja Ilovac-Keramike išla, unatoč ratu, najbolje između 1993. i 1997. godine. Tada je okosnica proizvodnog programa bio niz predmeta s hrvatskim nacionalnim obilježjima. Osim nacionalnog na boja, prodaji te robe pogodovalo je i to, smatra Markulinčić, što nije bilo ni prave konkurencije ni uvoza slične robe.

Preobraćenjem iz terakota proizvodnje u keramičarsku estetiku, mijenja se i koncepcija proizvodnje Ilovac-Keramike, a i dotadašnju dizajnericu Lidiju Maček-Stanić zamijenila je Jasna Lamza, današnja voditeljica proizvodnje i dizajnerica.

Jasna Lamza kaže da im je cilj proizvodnja keramike koja će, osim suvenirirske, imati i uporabnu vrijednost.

  • U tome smo već velikim dijelom uspjeli, budući da već sada gotovo 90 posto naše proizvodnje nalazi svoju praktičnu primjenu. Zahvaljujući našoj otvorenosti za izradu najrazličitijih motiva u keramici, uspostavili smo suradnju s 50-ak gradova i općina u Hrvatskoj, prema čijim karakterističnim motivima izrađujemo najrazličitije predmete koji se putem tamošnjih prodajnih mjesta mogu ponuditi turistima kao zanimljiv suvenir prepoznatljiv za neku sredinu. Tako smo, primjerice, za općinu Brinje proizveli stolni držač za olovke u obliku krumpira i s odgovarajućim natpisom da je to lički krumpir – kaže Jasna Lamza.

Razni motivi karakteriziraju predmete svakoga grada, pogotovo na Jadranu, i tu je Ilovac-Keramika napravila uspješan prodor, ali za razliku od toga, suradnja s Gradom Karlovcem za njih je i dalje nešto nedostižno, unatoč brojnim pokušajima. Ipak, da se ne bi rasplinuli u obilascima i obradi tržišta, a što se pogotovu odnosi na teškoće naplate od brojnih malih gift-shopova i drugih suvenirnica, Ilovac-Keramika uspostavila je sustav svojih veletrgovaca-dileri. Tako šire dubrovačko područje za njih obrađuje jedan veletrgovac u Cavatu, a po jedan takav uspješno posluje i u Splitu, Zadru i Rijeci.

Prije desetak godina pojavila se velika opasnost, a to je bio ulazak jeftine, ali bezlične keramike uvezene iz Kine. Bio je to velik udarac za hrvatske keramičare, jer su se i mnogi mali trgovci u želji za brzom zaradom na razlici u cijeni okrenuli takvoj robi, ne vodeći brigu ni o autohtonosti domaće ponude, niti o sterilnosti ponude koja je time dovodila u pitanje i pojam i smisao suvenira. Takvo stanje otjeralo je i brojne umjetnike iz dotadašnjeg pristupa keramici kao mediju u kojem se izvanredno mogu spojiti ljepota, umjetnost i uporabnost.

  • Manje je poznato da je i slikar Ivan Rabuzin radio u keramici, gdje se mogu istaknuti krasne serije keramičkog posuđa što ga je napravio za strano tržište, a autorizirao je svoje serije posuđa koje je radio za ta-

Problem je i nedostatak domaće sirovine za kvalitetnu keramičku proizvodnju. Eksploataciju i nužnu preradu gline, koje su nekada bile razvijeno kod Petrinje, prekinuo je rat, pa, osim svih vrsta glazura, Ilovac-Keramika mora i preradenu glinu uvoziti iz Italije. Ipak, počele su se događati i pozitivne stvari na tržištu, jer, kako ističu Jasna Lamza i Božidar Markulinčić, tržište suvenira u Hrvatskoj počelo je odbacivati kinesku keramiku, prozrevši je kao nešto što se može jednako kupiti od Venecije do Bratislave.

  • Klijentela očito traži suvenire koji imaju vezu s mjestima koja posjećuju, i takav račun interes koji ide ruku pod ruku i s razvojem kulturno-povijesnog turizma daje nam nadu u povratak istinskih vrijednosti. Primjerice, nedavno nam je došao jedan mlađi galerist iz Hvara, koji je priznao da ga je bilo sram prodavati kinesku robu. S njim smo ugovorili prvu seriju reljefa s hrvatskim vedutama i njihovim simbolom, tzv. zviri s pramca galije, koju ćemo mu isporučiti uoči Uskrsa. Osim toga, imamo i razvijenu suradnju s brojnim umjetnicima – rekla je Jasna Lamza.

Među njima je bio i pokojni Edo Murtić, za kojeg je Ilovac-Keramika izrađivala tanjure po njegovim zamislima, on bi ih onda oslikavao, nakon čega ih je Ilovac-Keramika glazirala i pekla kao finalni proizvod, a u prodaju su išli kao Murtićev autorski rad.

Neki, pak, naručitelji uživaju status ekskluzivnih kod Ilovac-Keramike. Tako za slikaricu Dragicu Lončarić, vlasnicu galerije Lav kod Kamenitih vrata u Zagrebu, Ilovac-Keramika pod budnim nadzorom Jasne Lamza, izrađuje kompletna tanjura i zdjela inspiriranih narodnim vezom, što u toj keramičkoj varijanti doživljava interesantnu i zahtjevnu stilizaciju.

  • Akademski kipar i vlasnik galerije Šoša na Hvaru izradio je umjetnu repliku broda pasare, poslao nam je takav gotovi model po kojem smo napravili kalup, pa po njemu sada samo ekskluzivno za Šošu radimo tzv. prvo pečenje tih brodica, a onda ih on dalje sam oslikava i prodaje. Došli smo do toga da sada dizajniramo i izrađujemo tanjure, zdjelice, šalice i slično posude za ekskluzivnije ugostiteljske objekte i tu ima vrlo mnogo prostora za spoj kreativnosti i dohodovnog posla. Bilo bi mi posebno drago kad bi mali iskorištili mogućnosti koje im pružaju keramičarske škole u Čakovcu i Bedekovčinu da tamo nauče taj zanat, pa da onda tako spremljeni mogu krenuti i stvaralačkim putom, a kod nas bi im se u tom slučaju otvorila i mogućnost zaposlenja – rekla je Jasna Lamza, koja u suradnji s vlasnikom Markulinčićem upravo intenzivno radi i na novom programu koji svojim estetskim vrijednostima otvara novi prostor unutar uporabnosti proizvoda Ilovac-Keramike.

Što se, pak, tiče one poslovne strane, Markulinčić ističe da je ukidanjem nekadašnjih znatnih poticaja za takve subjekte koji zapošljavaju invalide i opstanak takvih radionica doveden u pitanje.

  • Nema više poticaja kao kad smo bili oslobođeni plaćanja doprinosa na plaće invalida, pa kad se uzme u obzir njihova objektivno prepolovljena produktivnost, bez ‘pojačanja’ produktivnosti zdravim i obučenim kadrom ni mi bismo mogli opstati na tržištu, čak i da nema Kine. S druge strane, cijena energije, koja u našoj proizvođačkoj cijeni sudjeluje s najmanje 15 posto troškova, stalno raste, pa smo doista prisiljeni inventivnošću i velikim zalaganjem osvajati nove prostore na tržištu. S druge strane, velika prepreka većem plasmanu naših proizvoda neumjerene su trgovačke marže, koje ponekad nišu 30, nego 300 posto. Suvenir mora imati svoju kvalitetu i cijenu, ali mora biti i prihvatljiv – zaključio je Markulinčić.