Za Dioki je terminal povoljno rješenje

Robert Ježić energetično odbacuje spekulacije o ‘izlobiranoj’ gradnji LNG terminala na terenu Dine na Krku, tvrdeći da bi bio vrlo kratkovidan kad bi prodao zemljište i time ostvario tek jednokratnu korist. Njegov je cilj (sagradi li se terminal na terenu Dine ili negdje drugdje, svejedno) ući u poslovne odnose koji bi njegovoj tvrtki donijeli dugoročni prosperitet, prije svega siguran i jeftiniji energent.

U skladu sa suvremenom svjetskom orijentacijom, kaže Ježić, plin je polazišna sirovina za proizvodnju petrokemikalija. Stoga je gradnja LNG terminala strateški usmjeren na smanjenje ovisnosti o samo jednom dobavljaču plina, ne samo za potrebe Diokija nego i cijele Hrvatske. Međutim, to zahtijeva golemu ulaganja koja Hrvatska teško može sama financirati.

• Zato je mudro u projekt uključiti i kompanije iz Europske unije koje mogu pomoći gradnju novčano i stručno. Iskreno me čude mišljenja nekih energetičara, doktora znanosti, koji smatraju da su, osim njih, svi ostali koji rade na području energetike nestrucni i slušaju isključivo politiku. Sa stajališta Dioki grupe gradnja terminala izuzetno je povoljno rješenje. Time bi ulaz u proizvodni proces pojeftinio i postao ekološki prihvatljivijim. Naime, svi se slažu da je prirodni plin najčistiji energent. Zato čvrsto vjerujem da će struka stvoriti podlogu za donošenje kvalitetne političke odluke – smatra Robert Ježić.

Kad je riječ o gradnji terminala za ukapljenu prirodni plin vrlo su glasne ekološke udruge, osobito udruga Eko Kvarner. Iako smatra da je ekološka zaštita od životne važnosti, ne samo za lokalno stanovništvo, ipak Eko Kvarner, prema Ježićevu mišljenju, amaterskim i nestrucnim stajalištima loše ‘odrađuje’ svoj posao.

• Eko Kvarner se nametnuo hrvatskoj javnosti kao vrhovni autoritet za azbest, PVC i LNG. Začudujuće da njihove inicijative nikad nisu obuhvaćale zbrinjavanje sve većeg turističkog otpada na Krku kao ni potrebu za pročišćenjem voda u krčkim marinama. U cijeloj toj historiji svojim nebuloznim idejama zbunjuju javnost. Čudi me da nedovoljno stručno educirani ljudi dobivaju toliko medijske pažnje, a ekspertni timovi se ignoriraju. Uostalom, stavovi Eko Kvarnera suprotni su mišljenju lokalnog stanovništva i lokalne samouprave. Oni sa simpatijama prate razvoj događaja u vezi s gradnjom terminala, a ta se naklonost temelji i na povjerenju stečenom gradnjom Dine čija proizvodnja tijekom više desetljeća nije izazvala nijedan ekološki incident – tvrdi Ježić.

Prema njegovim riječima, mjesno stanovništvo i mjesna samouprava opravdano su zainteresirani za boljšak svog otoka i za svoj standard. – Dobro znaju što im je svojedobno donijela gradnja Dine. Da nije bilo Dine, ne bi bilo ni…

Robert Ježić je poslovnu karijeru počeo graditi 1985. godine, kada je, kao mladi diplomirani pravnik, dobio posao u svjetski jakoj trejderskoj kompaniji Philipp Brothers u Švicarskoj. Za taj mu se posao prilika pružila zahvaljujući jedrenju, sportu kojim se bavio od svoje osme godine, a u kojem je 1969. bio prvak Jugoslavije. Tada je upoznao ljude iz švicarske kompanije. Predložio im je da u probnom roku od šest mjeseci bude njihov predstavnik u Zagrebu, a zbog svoga izraženog poslovnog instinkta vrlo je brzo napredovao.

Već je osamdesetih ostvarivao prihode nezamislive za prosječnog radnika; imao je desetmetarski brod i BMW 318. Prvi pravi poslovni uspjeh Robert Ježić ostvario je kad je 1988. iz Philipp Brothersa prešao u milanski Petracco, postavši njihov rukovoditelj za petrochemijske poslove u tom dijelu Europe. Od 1992. godine je u belgijskom BMS-u, u sustavu švicarskog Landmarka Chemichalsa – trejderske tvrtke za koju je Dioki godinama obavljao lohn poslove i osiguravao sirovine petrochemijskoj industriji.

Krkog mosta, toga su svjesni. Uz strogo poštovanje ekoloških i sigurnosnih propisa, korist od terminala bit će višestruka. Projekt je strateški iskorak Hrvatske i potvrda je nje- ne važnosti u okruženju. On donosi u Hrvatsku svjež kapital i prosperitet za lokalno stanovništvo i cijelu Hrvatsku. Ove se godine u Omišlju obilježava 100 godina turizma i 30 godina Dine, a to samo po sebi govori o suživotu industrije i turizma – rekao je Ježić.

Nakon što je Robert Ježić postao većinski vlasnik Dioki grupe, prestalo je dugogodišnje gomilanje gubitaka i propadanje te tvrtke. Članice grupe ostvaruju nov poslovni zamah. U kratkom roku konsolidirali su poslovanje i kao cilj postavili realizaciju zahtjevnih razvojnih planova. Njihovo ostvarenje ponajviše ovisi o sigurnom i jeftinom energentu. Hrvatska tržište i nesiguran izvor energije kočnica su razvoja, pokazali su to i nedavni događaji u vezi s uvozom plina iz Ukrajine. U veljači su u Zagrebu započeli proizvodnju ekspandirajućeg polistirena, odnosno sirovine za proizvodnju stiropora. Proizvodi od ekspandirajućeg polistirena, odnosno stiropora vrlo su traženi na tržištu, kaže Robert Ježić i dodaje:

• Stiropor nije naš novi proizvod. On se u Diokiju proizvodi do 2003. g., kada je odlu- kom tadašnje Uprave proizvodnja prekinuta što je, s obzirom na potražnju, neshvatljivo. Mi smo postrojenje u potpunosti obnovili i opremili ga najsvremenijom američkom procesnom opremom, a prije mjesec dana krenula je i probna proizvodnja. Trenutačne tržišne potrebe zemalja bivše Jugoslavije za tim proizvodom iznose 30 tisuća tona godišnje uz trend porasta, a kapacitet našeg postrojenja je 15 tisuća tona. Budući da smo jedini proizvođač tog materijala na području bivše Jugoslavije, problema s plasmanom neće biti. U posao smo investirali približno sedam milijuna eura, i to iz vlastitih sredstava. To je i najbolja potvrda radnicima da proširujemo poslovanje te da će za njih biti posla. Želimo ‘pomladiti’ tvrtku, primili smo dosta pripravnika, a tražimo i mlade stručnjake u suradnji s Tehnološkim i tehničkim fakultetima u Zagrebu i Rijeci. Polimerna industrija u svijetu i u Europi među najpropulzivijima je. U njoj je budućnost. Slovenija, koja je upola manja zemlja od Hrvatske, ima daleko veću preradu i u tom se smjeru i mi moramo razvijati. Udjel plastike u suvremenim proizvodima neprestano se povećava. Samo u automobilima od sedamdesetih godina do danas udjel plastike povećao se pet puta – rekao je Ježić.

I na omišaljskoj lokaciji Dioki ima ambiciozne planove. Tako do kraja 2007. godine Ježić namjerava ponovno pokrenuti proizvodnju vinil klorid monomera (VCM), a do sredine 2008. godine i proizvodnju PVC-a. Cilj je na tržište plasirati gotove proizvode, a ne sirovine i poluprodukte koji donose manju korist.

• Riječ je o proizvodima koji su veoma traženi i kojih trenutačno nema na tržištu država nastalih raspodom Jugoslavije, iako se nekad na tom području proizvodilo 200 tisuća tona na godinu. Uz poštovanje ekoloških standarda taj će projekt povećati profitabilnost lokacije na Krku, a time i Diokija, a brojnim prerađivačima osigurati čemo i sirovine – govoriti Ježić.

Koliko je do polietilena, nastavlja Ježić, planiramo povećati proizvodni kapacitet u Omišlju sa sadašnjih 70 tisuća tona na 90 tisuća tona na godinu i rekonstruirati pogon u Zagrebu, kapaciteta 30 tisuća tona na godinu. Također, planiramo obnovu i pokretanje prerađivačkih kapaciteta za približno petnaest tisuća tona na godinu. Cilj nam je da naša tvornica za preradu plastike, prema svojim tehničko-tehnoškim karakteristikama, postane vodeća u regiji. Gradnjom prerađivačkih proizvodnih kapaciteta, a izgradnjom fleksibilne ambalaže za vlastite potrebe, ali i za tržište, i to koristeći vlastitu sirovinu.

Bivša država, kaže Ježić, imala je tehnološki razvijenu petrochemiju koja je uživala ugled na svjetskoj razini. Tada smo u Hrvatskoj bili sposobni sagraditi tvornice poput Jugoplastike i sličnih. Ishitrenim i nestručnim odlukama one su upopaštene i danas polagano popunjavamo taj prostor, zaključuje Ježić.